Dobro poznata albanska pjesnikinja Žuliana Jorgandži (Zhuliana Jorganxhi) nije ni prva niti poslednja koja je posvetila svoje stihove akademiku, prof. dr Kaplanu Buroviću. Ali ona, u njenoj odi za ovu svijetsku ličnost, na poseban

način ličnost od najvećeg renomea za istoriju njegovog, srpskog naroda, i albanskog naroda, njihove istorije i njihove kulture, njihove nauke, ima nešto posebno, za što bih rekao da je razlikuje od književnih, poetskih ostvarenja svih drugih, koji su mu posvetili ne samo pjesme-poeme, već i čitave knjige.
Žuliana Jorgandži je rođena u Korči 1946, u jednoj vlaškoj porodici sa kulturnim tradicijama. Njen otac, Gaćo Jorgandži, solista, proglašen je od albanskih vlasti za Zaslužnog umjetnika. Žuliana je završila više studije na Universitetu Tirane, na Fakultetu istorije-filologije i uporedo sa tim, na Fakultetu pravnih nauka, slijedila je dvogodišnji kurs novinarstva, diplomirajući se istovremeno kao nastavnica jezika i književnosti albanske za srednje škole i kao novinarka.
Po diplomiranju ona se bavi novinarstvom, za šest godina redom radila je kao novinarka u redakciji revije SHQIPTARJA E RE i godine 1975. kao književni redaktor i pjesnikinja u redakciji stvaranja i muzičkih snimanja na Radio-Televiziji Albanije. Njenu književnu aktivnost je započela u mlade dane i od njene 17 godine života vidimo joj pjesme na stranicama novina i časopisa DRITA, ZËRI I RINISË, NËNTORI i LES LETTRES ALBANAISE. Afirmirala se kao pjesnikinja posebno tekstova za muziku. Objavila je i zbirke pjesama NOĆI ISPITA (1969), RAŠĆENJE (1971), CVEĆE NA VOĆKI SLOBODE (1982) i zbirku pripovijedaka za djecu DJECA TETKE NASTE (1975). Učestvovala je i na književnim konkursima i dva puta je nagrađena sa drugom i trećom nagradom za njene poeme. Njenu najveću aktivnost, uporedo sa poezijom i pripovijetkom, razvila je poslije 1974.godine u rodu poetskih tekstova za muziku. Ona je autor stotine tekstova pjesama muzičkih festivala RTV Albanije i srezova, u anketama i koncertima RTV Albanije, kao onaj “Kad dolazi proljeće”, “Pjesme godišnjeg doba”, “Dekade Maja”, na festivalima muzike za djecu u Tirani i u razne srezove Albanije. Ona je dobitnik 6 prvih nagrada i mnogo drugih. Njene su se pjesme objavile u Grčkoj, Rumuniji, Holandskoj, Jugoslaviji i Japanu. Sa njenom pjesmom “Mi, sinovi slobode” otvarale su se i zatvarale studentske manifestacije na trgu Tirane, koji se danas naziva Trg demokratije. Godine 1996. dodjelen joj je ZLATNI DISK FESTIVALA, dok za 40-to godišnjicu Festivala pjesme na RTV Albanije, 2001, dobila je NAGRADU KARIJERE. Nema sumnje da je bila miljenica režima, ali ne i koliko je to zaslužila.
Aktuelno Žuliana Jorgandži živi u gradu Trst-Italija. Učestvovala je sa njenim poetskim tekstovima na Festivalu tršćanske pjesme. Sarađuje sa raznim kompozitorima po festivalima i za njihove muzičke albume.
Kao skoro svi pjesnici i pjesnikinje vremena, ona se konformirala režimu Envera Hodže, jer je samo tako i mogla da dostigne one uspjehe, koje nabrojismo. I pored toga, čim je saznala da je Akademik Burović živ i da su ga pustili iz zatvora, pozdravila ga kao niko drugi. Činjenica je ovo neosporna! Pošto je njena pjesma kratka, citiramo je u cjelosti, a u našem slabom prevodu:

INDIFERENTNI U RATU

Bio je Heroj, bio i Čovjek !
Nijedan drugi ne bješe takav.
Govorio je, kad smo ćutali,
Srce nam dade, grob mu dadoše.

I rekoše : « Umro je usamljen,
I zaboravljen u crni zatvor ».
Ima li mrtvijih, nezakopanih,
Od n’jemog stvora, k’o ja i ti ?!

Bio je Heroj, bio i Čovjek !
Nijedan drugi ne bješe takav.
Govio je, kad smo ćutali,
Srce nam dade, grob mu dadoše.

Pjesma je napisana na albanski jezik, onako kako je to napisala i ostale pjesme, jer na svom maternjem, vlaškom jeziku, nije smjela ni da pomisli. Sprva je objavljena u listu RD (RILINDJA DEMOKRATIKE-DEMOKRATSKI PREPOROD) God. I, Br. 7, Tirana, 26. januar 1991, str. 4, prvi i jedini organ “demokratske” štampe u Albaniji, pretstavljen kao glavni organ Demokratske partije, koja je prije mjesec dana inscenirana od Enverovaca, angažiranih da ubjede svoje čitaoce da je Demokratska partija stvarna partija, pa i demokratska, antienverovska.
Kako se jasno vidi, pjesma je disidentna, sasvim, čisto disidentna, bez i najmanjeg ekvivoka:

Govorio je, kad smo ćutali,
Srce nam dade, grob mu dadoše.

Nema sumnje da sva pjesma, svaki stih i svaka riječ, izbili su iz srca pjesnikinje, iz dubina njene duše i svijesti njene, ne samo humane, već i revolucionarne. I pored toga, nažalost, pjesnikinja nije uzela put disidencije: ona nastavlja sa njenim konformizmom dan-danas, ne samo zato što se Albanci još nisu oslobodili trauma i persekutiranja od najkriminalnije i krvave bande Envera Hodže, već i zato što su je odmah uhvatili za grlo i pripretili joj, kao i svima drugima, koji su se usudili da prihvate disidenciju, posebno one koji su slavili Akademika Burovića.
Kako možete vidjeti, u prethodnom broju (RD Godina I, Br. 6, Tirana, 23.januar 1991) objavljena je vijest da je Akademik Burović pušten iz zatvora, za koga je lično Ramiz Alija i svojim ustima širio laž da više nije živ, da je umro. Tako – neočekivano za sve – ispade da je živ! Preko svega, u tom mu se broju čini i intervju. Objavljuje mu se i fotografija! Ova neobična vijest, bez presedana u istoriji štampe „socijalističke“ Albanije, dirnula je i nju, kao i sve druge, na sve strane Albanije i van Albanije, ne samo u albanskoj dijaspori, emigraciji, već i među drugim narodima. Zamislite, ne 23. januara, znači poslije nekoliko nedjelja što je Akademik Burović pušten iz zatvora, već poslije nekoliko sati, Hrvatska Telegrafska Agencija HINA prva je objavila vijest da je pušten iz zatvora Akademik Burović, stvar ova koju nije učinila za nijednog drugog političkog osuđenika Albanije, ni ona niti ma koja druga telegrafska agencija. Pa i Francuzi, sred Pariza, koji su ustrajali indiferentni i kad su se u Albaniji pustili iz zatvora ministri i ambasadori, generali i oni koje je nekada Narodna Skupština proglasila za narodne heroje, ustrajaše indiferentni i kad se pustiše iz zatvora članovi Centralnog Komiteta i Politbiroa „komunističke“ Partije rada Albanije; ali kad pustiše iz zatvora i Akademika Burovića nisu se više mogli uzdržati, nisu više mogli da postoje indiferentni, već vatri vatrom odgovoriše listu RD na stranicama glavnog organa štampe L'HUMANITE sa njihovim člankom TRANSPAENCIJA IZ ALBANIE: PUŠTEN JE IZ ZATVORA KNJIŽEVNIK KAPLAN BUROVIĆ!
Ovo je primjer bez presedana u istoriji albanskog naroda poslije Drugog svjetskog rata. Primjer bez presedana je i da se dočeka sa pjesmama, odama i himnama jedan politički osuđenik, koji je kažnjen „u ime naroda“ sa optužbom kao „izdajnik naroda“, kao „narodni neprijatelj“, preko svega i lažući protiv njega da je stigao u Albaniju iz Jugoslavije kao „agent UDB-e“!
Ovaj doček od samog naroda, prije svega, a zatim – i od svijeta, nealbanskog, ovaj doček sa pjesmama i stihovima, koji ga proglašavaju i za HEROJA, i za ČOVJEKA, kojemu „nijedan drugi ne bješe sličan“, zar nam ne dokazuje da, i pored bijesne propagande, koju su vršile albanske vlasti dekadama redom da ubjede i strani svijet, kamoli albanski, da je On tobože neprijatelj albanskog naroda, zar nam ne dokazuje da nisu postigli cilj, da su pretrpjeli neuspjeh, iako su ga kaznili na 43 godina zatvora, iako su ga držali interniranog i u zatvor preko tri dekade, sa jednim najmonstruoznijim tretmanom: ni da sazna dali su mu djeca živa mu nisu dozvolili! Ne jednu i dve-tri godine, već duž sveg vremena, od dana hapšenja pa sve do dana kad su bili prinuđeni da ga puste iz zatvora! Pa i dan-danas nastavljaju sa tim monstruoznim tretmanom, mobingom i sataniziranjem!
Istine radi, moramo da priznamo da je Žuliani prethodila novinarka Elsa Balauri, koja je prva javno postavila znak pitanja svim optužbama, koja su se do tog dana činila Akademiku Buroviću od strane aktuelnih albanskih vlasti, službenim rješenjima, sudskim, kao i onima što su njihovim ustima, oralno, činili odjek tim rješenjima, pa i dodajući koješta što u tim njima nije bilo. Elsa je postavila znak pitanja onome što je rečeno i govorilo se protiv Akademika Burovića ne samo njenim najpozitivnijim člankom-intervjuom, koji je objavila u listu RD dana 23. januara 1991, već i sa naslovom tog članka-intervjua – JE LI IZDAO KAPLAN BUROVIĆ?. Kako rekosmo, u sljedećem broju istog lista, imamo najjunački i suptilni odgovor Žuliane, da Akademik ne samo što nije izdao, već se i afirmirao kao HEROJ, kojemu „nijedan drugi ne bješe sličan“ upravo u borbi protiv onih koji bjehu izdali.
Ali, dok su ga svi pozdravili u prozi (I sâm nasljednik albanskog kraljevskog prijestola Leka I Zogu !), pjesnikinja Žuliana Jorgandži, od te radosne vijesti, koju je lansirala Agencija HINA i Elsa, nadahnjuje se da izveze najdostojnije i najjunačkije stihove sveg njenog stvaranja:

Bio je Heroj, bio i Çovjek !
Nijedan drugi ne bješe takav…

Najljepše stihove, najpoetskije, umjetnički i idejno najrealiziranije, najpogođene, briljatne stihove, koji su učinili ovu pjesnikinju nezaboravnom, besmrtnom, iako nije nastavila u toj razini, sa disidencijom.
Enveristička redaksija tog lista ne samo što je skinula posvetu, ime Akademika Burovića, već i prvi stih je deformirala u NIJE BIO HEROJ, bezdrugo – na bazi orijentacije koju je primila od SIGURIMI-a i CK Partije rada Albanije, instrument kojih je bila (i jeste!) ne samo list, već svo glavno rukovodstvo Demokratske partije, na čelo sa Sali Berišom. Ovu će stvar, negiranje herojstva, ponoviti i drugi agenti SIGURIMI-a, kao Agim Gjakova, Agron Tufa, Skender Shkupi i tutti quanti, koji (instrukcijama od SIGURIMI-a!) učiniće sve da deheroišu Akademika Burovića, štaviše – i da ga pretstave kao žrtvu režima, pa i kao kukavicu, a ne kao što je bio i kao što je aktuelno – disident i heroj, mesija, Isus Hristos i rušilac lažnih idola, što nam dokazuju i stihovi, pjesme i poeme mnogih autora, posvećene njegovoj ličnosti, njegovoj borbi za slobodu i demokratiju, kao i njegovom stvaranju, publicističkom, književnom i naučnom, kroz sva sabotianja i sve prepreke, koja su mu činjena i aktuelno mu se čine dan danas.
Ivan LOVRENČIĆ