Štampa
Kategorija: Kultura
Pogodaka: 4261

KAPLAN BUROVIĆ-29.11.2012 KONJICE 34 Small

Piše: Prof. Dr Kaplan BUROVIĆ, akademik

Svet je od vremena izmešan, ne samo po veri, već i po nacionalnosti, pa i sa gledišta boje kože, rase. Da ne govorimo zatim o klasnoj pripadnosti. Menjali su veru ljudi i milom i silom. Prelazili iz

jedne države i nacionalne sredine u drugu, pa i sa kontinenta na kontinenat. Pomešaše nam se i rase, kamoli vere i nacionalnosti. Pogledajte sliku nacionalnog pesnika Rusa – Aleksandra Puškina. On više liči na Afrikanca - crnokožca, negoli na Evropljanina - belokožca, ponajmanje na Rusa.
Bazirajući se na ovo, imamo fenomen prisvajanja ličnosti iz istorije, nauke, kulture i umetnosti, koji je - što je istina - oduvek bio najobičnija stvar ovoga sveta. Svi su se narodi grabili, posebno mali i nerazvijeni, za ovu i onu ličnost, koja se bilo čime pozitivnim istakla u istoriji kojeg naroda. Grabili su se i grabe se dan-danas za Aleksandra Velikog, Miloša Obilića, Skenderbega i Napoleona. Grabili su se i grabe dan-danas za Nemanju, Njegoša, pa i za Karađorđa. Sigurno, najdrastičnije je ono prisvajanje, koje se ne ograničava samo na ovu ili onu ličnost, već se proširava na čitav jedan narod, ako ne i na nekoliko naroda, kao što je slučaj kod Albanaca, koji prisvajaju ne samo Ilire, kao svoje dedove, već i Pelazge, kao svoje pradedove. Isto tako i Italijani, koji prisvajaju antičke Latine. Nešto slično imamo tu i tamo i kod naših Makedonaca, koji bi hteli da prisvoje kao svoje dedove ne samo Aleksandra Velikog, već i njegov antički narod.
Pozitivne ličnosti svi bi hteli da su njihovi, po veri i po nacionalnosti, ako ne i po partijnosti. Negativne – kao nezakonitu decu – svi odbijaju od sebe i kad su evidentno njihovi.
Ovo je izraz malograđanstva, šovinizma i rasizma, odnosno uskogrudosti, malodušnosti malih ljudi, sitničara.
Obično se grabljenjem bave neuki ljudi, bezazleni, oni koji su naklonjeni i spremni da prihvate pravo i zdravo sve što bilo gde čuju, sve što im se sviđa. I obrnuto: da odbiju sve što im se ne sviđa. Privučeni sjajem ove ili one ličnosti, oni se upliću u probleme koji im ni po čemu ne pripadaju, koje ne razumeju, za koje su notorno inkompetentni, pa često ne daju nadležnima, kompetentima, ni reč da prozbore, ni da zucnu, kao da su oni pozobali sva znanja ovoga sveta, a ovi – sisali savska vesla. Sa njima je vrlo teško da se čovek razume. Obično se sa njima izbegava svaki razgovor. Otvara im se put i puštaju se da međusobno diskutiraju, da lome koplja, sablje i glave.
Imamo i jednu drugu sortu prisvajača – političare, koji su svesni da nemaju pravo kad prisvajaju ovu ili onu ličnost, a ipak je prisvajaju, jer im je potrebna za ovaj ili onaj cilj. Sa ovima je još teže polemizirati, jer će nahuškati protiv vas svu ološ ovoga sveta, dok će se sami kriti iza kulisa i trljati ruke od zadovoljstva što su vam priredili ovu ili onu nepriliku, a da ne govorimo o onima koji imaju i vlast u ruke, pa i mogućnost da pošalju svoje policajce da vas uhapse i da vam sude i osude vas ne samo za neprijateljsku propagandu protiv naroda i domovine, već i za koješta drugo, još teže i prljavije. Istorija sveta beleži drastične primere sataniziranja, pa i paljenja na lomači sasvim nevinih ljudi, koji su istrajno branili jednu naučnu istinu.
I vera i nacionalnost su istorijske kategorije. Kao takve – i promenljive, pa i prolazne. Dijalektički razvoj čovečanstva ne vodi nas ni u jednu veru i ni u jednu nacionalnost. Svet iz dana u dan ide k zbliženju, zbratimljenju, ujedinjenju, integriranju i slivanju. Mnogi i danas (a buduća pokoljenja posebno!), neće ni da čuju za versku pripadnost, pa ni za nacionalnu. Klasni problemi danas preokupiraju sve, a nije dalek taj dan kada će i oni pripadati prošlosti. Čovečanstvo ide napred svojim korakom i, bez obzira na prepreke, realizira ono što mu dijalektički razvoj diktira i nameće.
Ipak, u postojećim prilikama, često nam se nameće određivanje nacionalne pripadnosti ove ili one ličnosti. Hteli-nehteli mi, moramo da se izjavimo za ovu ili onu nacionalnost, a još češće da prihvatimo ovu ili onu ličnost kao da je ove ili one nacionalnosti.
Reč je uvek o poliedričnim ličnostima1), koje po svom nacionalnom poreklu pripadaju jednoj naciji, a po svom životu i aktivnostima, stvaranju, pripadaju jednoj drugoj naciji. Treba da nam je jasno da je jedna stvar nacionalno poreklo, a sasvim druga stvar je nacionalna aktivnost. Po nacionalnom poreklu mi možemo biti Srbi, ali smo svoju aktivnost razvili u jednoj drugoj, nesrpskoj sredini, pa i u korist te sredine. Jednoj ovakvoj ličnosti ne treba da negiramo srpsko nacionalno poreklo, ali ni nacionalnu pripadnost njegovog stvaranja u prilog jedne druge nacije. Nacionalnost i život, stvaranje, jesu kao forma i sadržina. Samo što se forma i sadržina ne odvajaju jedna od druge, dok se život često odvaja od nacionalnosti i ide sasvim drugim putem.
Uzmimo za primer Nikolu Pašića. On je po nacionalnom poreklu bio Vlah, ali je po svojoj društveno-političkoj aktivnosti bio veći Srbin od čistokrvnog Srbina. Sledstveno, on pripada srpskoj istoriji, a ne vlaškoj.
Uzmimo i jedan drugi primer: Skadranin Risto Silić. On je po nacionalnosti bio Srbo-Crnogorac, ali je po svojoj društveno-političkoj aktivnosti i kao književnik bio veći Albanac od čistokrvnog Albanca, jer se ujedinio sa Albancima u borbi za njihovo nacionalno oslobođenje od turskog okupatora, pa je i pisao, stvarao na albanskom jeziku i za albanski narod, stvarao je u prilog albanske kulture mnogo značajnija dela i mnogo lepša od dela samih Albanaca njegovog vremena.
Mi se možemo ponositi R.Silićem, kao što se i Vlasi s pravom ponose njihovim N.Pašićem.
Pri ovome, Vlasi treba da znaju da nam nisu poklonili njihovog Pašića, jer smo ga podigli, odgojili i učini ono što je – mi, Srbi. Tako da je on više naš – srpski, negoli njihov, vlaški.
Sa R.Silićem je druga stvar. Njega nisu podigli, nisu ga odgojili i učinili ono što je Albanci. Njega smo podigli, odgojili i učinili ono što je mi – Srbo-Crnogorci, pa smo ga poklonili Albancima. Tako je on dvostruko naš. Pa ipak, on ne pripada nama, našoj istoriji i kulturi. On pripada albanskoj istoriji i albanskoj kulturi.
Sa Skenderbegom je sasvim druga stvar. Polazeći od njegove poliedričnosti, njega prisvajaju svi, posebno Albanci, Makedonci i Srbi. Albanci su ga proglasili i za svog nacionalnog heroja, svesni da po nacionalnom poreklu ne pripada njima. Hroničari njegovog vremena su nam rekli da je bio Srbin, pa su to prihvatili i istoričari, širom sveta, pa i oni za koje su Albanci izrazili svoje posebno obožavanje, kao što je Johan Georg fon Hahn. Ali, hroničari i istoričari, koji su to rekli, rekli su nam i za Makedonce da su Srbi. Prema tome, po njima, Skenderbeg je koliko Srbin, toliko i Makedonac. Utoliko više što i oblast, odakle mu je majka poreklom (Polog), tada i sada je Makedonija. Što se tiče oblasti odakle mu je otac, tada se zvala Makedonija, ali se sada naziva Albanija. U oblast njegovog oca, kao i na sve strane današnje Albanije, u ta vremena su živeli ne samo Albanci, već i Srbo-Crnogorci, Makedonci, Vlasi, Grci, Italijani i ostali hrsićanski narodi, koji su se predvodili od feudalaca svojih, koji, posle smrti srpskog Car Dušana, behu stvorili svoje kneževine, ali ne i makakvu albansku državu. Roditelji Skenderbega bili su vazali Cara Dušana i njegovih nasljednika.
U borbi protiv turskih okupatora Balkana, Skenderbeg se borio i proslavio na čelo hrišćana. On se i borio za hrišćanstvo, a ne za ovu ili onu naciju. Pod njegovom zastavom su se svrstali hrišćani, a ne Srbi, Makedonci, ili Albanci. Bilo je i jednih, i drugih, i trećih. Ali on nije pripadao ni jednima, ni drugima, niti trećima. Kako rekosmo, on je pripadao hrišćanima, hrsićanstvu. Kad bi se danas digao iz groba i primakao mu se koji Albanac musliman sa rečima: “Skenderbeže, ti si naš nacionalni heroj, albanski, muslimanski!”…budite sigurni da će odmah potražiti sablju da mu otseče ne samo jezik, već i glavu, pa i urličući: “Pasja vero! Ko vam je to rekao da sam vaš?!” A ako mu se primakne koji Makedonac i rekne mu: “Ðorđe, ti si naš junak, Makedonski, hrišćanski!”…on će se sigurno blago nasmejati i reći će mu: “Pa otkad su se moja braća Srbi preimenovali u Makedonce?!”
Vremena su mnogo čega preimenovala, izmenila. Preimenovali su se, preverili se od hrišćana u muslimane i Albanci (Čast izuzecima!), pa i mnogi naši Bosanci. Zato nacionalno opredeljenje Albanaca-hrišćana tog vremena je teško opredeliti, utoliko više što Albanci tog vremena nisu imali niti neki izraziti kulturni razvoj, da bismo ih bar po njihovim imenima-prezimenima prepoznali.
A u ta vremena su, na teritoriji današnje Albanije, živeli ne samo Albanci, već i Srbo-Crnogorci, Srbo-Makedonci, Vlasi, Grci, Italijani, Cigani, Romi, Jevreji. Albanija tog vremena je bila kazan, u koji su se zajedno kuvali i pretapali svakojaki narodi, sve dok na kraju nisu predominirali Albanci.
Istorija Albanije je stara, ali ne i istorija Albanaca. Albanci su izveli svoj nos u istoriju tek 1043. godine, zahvaljujući Srbinu Ðorđu Manijak, dračkom velmoži, koji ih je primio u svojoj vojsci kao najamnike. Pa i u narednim vekovima Albanci samo životare na teritoriji Albanije, kojom vladaju drugi. Trebalo je da okupiraju Albaniju Turci, da ih isljamiziraju, da bi ovi Albanci formirali svoju feudalnu klasu i naučili da vladaju, da uzmu dizgine mesta u svoje ruke. Sve do tog momenta, istorija Albanije nije i istorija Albanaca. Prema tome i ličnosti te istorije ne samo što po nacionalnom poreklu nisu Albanci, već nisu Albanci ni po njihovoj aktivnosti, stvaranju. Svi su oni razvijali svoje aktivnosti pod zastavom svog naroda, ovog ili onog sizerena. Albansku zastavu nije vio ni Skenderbeg, pa ni ma ko od njegovih junaka. Kako rekosmo, on i njegovi preci bili su vazali srpskih gospodara, kraljeva, Cara Dušana i njegovih sledbenika. Jezik njegove; Skenderbegove administracije, bio je srpski.
Svrstali su se pored Skenderbega svojim zastavama, kao prvi pored prvog, i Balšići, i Crnojevići, i Dukađinci, i Muzake, Topije i Arjaniti, ali ni jedan jedini pod albanskom zastavom. Albanska zastava tada nije postojala, jer nije postojala ni albanska država, niti ma koja formacija, ma koliko malena, koja bi se mogla nazvati albanskom.
Sledstveno, prema njegovoj društveno-političkoj aktivnosti, Skenderbeg je Balkanac, međunarodan, koji je pod njegovm zastavom hrišćanstva ujedinio sve narode i nacionalne manjine Albanije i predvodio ih je u rat protiv muslimana i muslimanizma, protiv islama. Dok, što se tiče nacionalnog porekla, posle objavljivanja dela dr Petra Popovskog GEORGIJA KASTRIOT – ISKENDER, nema više nikakve sumnje u srpsko-makedonsko poreklo Skenderbega.2)
Da bismo odredili kojem narodu pripada ova ili ona ličnost istorije, nauke, kulture i umetnosti, ne pomaze nam ni DNK. Zato treba da imamo u predvid ovo:

1.- Nacionalno poreklo dotičnog.
2.- Obrazovanje, vaspitanje.
3.- Jezik na kojemu je stvarao.
4.- Narod koji je svojim stvaranjem tretirao ili u čijem je krilu razvio svoju aktivnost.
5.- Prihvatanje.

Nacionalno poreklo jedne ličnosti, kako videsmo u slučaju N.Pašića i R.Silića, ne determiniše istorijsko-kulturnu pripadnost te ličnosti, ako ne ispunjava i druge uslove.
Obrazovanje-vaspitanje je značajnije od nacionalne pripadnosti. Pesnik Drago Silić je po nacionalnoj pripadnosti Srbo-Crnogorac, ali je obrazovan-vaspitan u albanskoj školi, preko albanske kulture, pa je i pisao na albanskom jeziku, tretirao je albansku tematiku, služio albanskoj kulturi i prihvaćen je od Albanaca. Sledstveno, iako po nacionalnosti Crnogorac, on pripada albanskoj istoriji i kulturi.
Sa MIÐENOM (Miloš Ðorđe Nikolić) stvar je nešto drukčija. Po nacionalnosti on je Srbo-Makedonac. Školovanje, vaspitanje i formiraje mu je srpsko. Iako je i počeo da stvara i objavljuje na srpskom jeziku, više je pisao na albanskom jeziku i albanskom tematikom, pa su mu i značajnija ta dela, kojima se i afirmirao u albanskoj sredini. Dok ga Srbo-Makedonci i ne poznaju, albanski ga narod prihvatio kao svoga još od samog početka. Sledstveno, iako sa srpsko-Makedonskom nacionalnošću, pa i sa srpsko-makedonskim obrazovanjem, on pripada istoriji i kulturi albanskog naroda. Za njega se može reći da ga albanski narod ima poklon od Srbo-Makedonaca.
Uzmimo i slučaj Rusa Oljega Maleva, autora dela JUGOSLOVENSKA TRAGEDIJA, napisano na ruskom jeziku i prevedeno na sve glavnije jezike sveta. Pročitali su to delo sa interesovanjem skoro svi. Pročitali su ga i Jugosloveni gde su to mogli i na kojem im je jeziku dopalo u ruke. Ali ga niko ne prihvati i ne učini svojim. Ni Jugosloveni. Oljeg Malev ostade Rus.
Ali imamo i ličnosti koje pripadaju i jednom i drugom narodu, ako ne i trećem, četvrtom.
Uzmimo na primer Mihajla Nikolajeviča-Mihajlov. On je isto tako Rus, ali rođen i školovan u Jugoslaviji, izašao iz jugoslovenske kulture. Pisao je na srpskom i na ruskom jeziku. Tretirao je i jugoslovensku i rusku tematiku, pa je i prihvaćen kako od Jugoslovena, tako i od Rusa. Sledstveno, on pripada i jugoslovenskoj i ruskoj istoriji, kulturi.
Izuzetne okolnosti i izuzetne sposobnosti čine od ljudi izuzetne ličnosti. Što nas više naroda, istorija i kultura prihvate, naravno u pozitivnom smislu, to nam više služi na čast kako nama lično, tako i narodu kojemu po nacionalnom poreklu pripadamo, posebno narodu koji nas je odnegovao, iz čijeg smo krila iznjedreni i koji nas je prihvatio. Pripadanje jednom narodu je zasebna zasluga, čast i dostojanstvo. Ali oni koji svojim životom, aktivnostima i stvaranjem pripadaju ne samo jednom narodu, već i drugom, trećem, četvrtom, koga prihvaća ne samo njegov narod, već i jedan drugi, treći, četvrti, sigurno da imaju više zasluga, veću čast i veće dostojanstvo. A teško je pripadati i samo svom narodu, kamoli učiniti za sebe i druge narode da te prihvate kao svog sina. Ipak su od pamtiveka rekli da niko nije postao svetac u svom selu. Dok naš Njegoš kaže: “U velikom se narodu orlu gnezdo vije”. Ja bih rekao: Orlovi, koji visoko lete, pripadaju svima, naravno - koji ih vide.
Problem, kojim se pozabavih, od posebnog je značaja ne samo da bi se ugasile prazne i nepotrebne diskusije, trvenja i svađe, već i da bi se ugasile šovinističke i rasističke strasti, da bi se umesto njih potstakla nova društvena svest, svest zbliženja, bratimljenja i ujedinjenja naroda, za što treba da se iskoriste, između ostalih, i ove poliedrične ličnosti.*)

Ženeva,
dana 21 juni 2007.

_________________
1) Za poliedrizam ličnosti vidite moj esej objavljen u mom delu MBI DASHURINË, Ženeva 2001, str. 79-84.
2) POPOVSKI, d-r Petar: GEORGIA KASTRIOT – ISKANDER,- Skopje 2006.
*) Štampano na albanskom jeziku u mom delu NGADHËNJIMI MBI VDEKJEN,- Ženeva 2009, koje je spaljeno sred Tirane od albanske mafije. U isto vreme i u istoj štampariji je štampano i na našem jeziku, u mom delu NA ISTOKU NIŠTA NOVO!, isto tako spaljeno. Sigurno, naša, srpska verzija, prilagođena je našoj istoriji i istorijskim činjenicama.