Štampa
Kategorija: Kultura
Pogodaka: 2499

Gde je nestalo pola miliona Srba? Dostupni podaci koji se verovatno baziraju na novijim izveštajima ambasada i konzulata, govore o brojci od oko 1.168.000 Srba samo u Evropi
Ilustracija

Nedavno objavljen članak u jednim beogradskim novinama o broju Srba koji žive u inostranstvu, izazvao je dosta polemike pa čak i gnev iseljenika. Bazirajući se, verovatno, samo na

popisu stanovništva u Srbiji iz 2011. godne neko je proizvoljno, da ne kažemo zlonamerno, procenio da na primer u Nemačkoj živi samo 55.999 Srba. U Austriji nas je navodno bilo 70.488 ili u celom svetu ukupno samo 313.411 ljudi! Jedino što je možda u tom članku odgovralo istini, bila je konstantacija da Srba ima u 159 zemalja!


Statističari sa kojima smo razgovarali smatraju da je do ove velike greške po pitanju broja Srba i njihovih potomaka rasutih po globusu došlo zbog grešaka prilikom popisa na terenu. Popisivači su najverovatnije pitali komšije, rođake ili prijatlje onih koje nisu zatekli u njihovim domovima, gde se nalaze otsutni. Tako su došli do pogrešnih saznanja u kojim državama i u kom broju žive Srbi. Šteta da je neko od srpskih statističara ta „saznanja“ prihvatio zdravo za gotovo pa su tako nastale pogrešne brojke i informacije.


Inače, u poslednjih osamdesetak godina pa tako i danas, nikada se nije tačno znalo koliko nas gde živi. Znalo se u kom pravcu su Srbi odlazili ili odakle su dolazili ali se uvek manipulisalo brojkama. Sećamo se i Titovog vemena kada nije bilo poželjno da se objavljuje tačan broj ljudi koji su nezadovoljni standardom života i društvenih i političkih sloboda napustili ondašnju samoupravljačku Jugoslaviju. To bi, smatrali su ondašnji rukovodioci, kvarilo sluku jedne tobože uspešne socjalističke države koja je trebalo da služi mnogim „nesvrstanim“ narodima za primer. Zato nije trebalo da se zna da su iz Jugoslavije ljudi odlazi u masama. Nešto kasnije, posle Tita, događalo se obrnuto. Neke ambasade i konzulati su, da bi sebi dali poseban značaj važnosti u državama u kojima su delovli, veštački povećavali broj ljudi iz ondašje Jugoslavije pa time i Srba na svojim konzularnim područjima. Tako se, ustvari, nikada nije znao tačan broj srpskih iseljenika od kojih su mnogi vremenom, posle otpusta iz našeg državljanstva, dobili državljnstva zemalja u kojima su živeli. Važile su tada , baš kao i danas, samo procene o broju naših.


Pre nekoliko godina je nekadašnje Ministarstvo za dijasporu pokušalo da u nekim evropskim državama osnuje radne grupe tzv. „viđenih“ ljudi koji bi „popisali“ Srbe. Naravno ni ta ideja, kao i mnoge druge ideje te institucije i od nje formirane Skupštine dijaspore, nije urodila plodom jer niti je bilo dovoljno zainteresovanih koji bi se bavili popisom, niti tehničkih i finansijskih sredstava da bi se popis uradio sručno i što je moguće preciznije. Zato je ostalo sve isto- i dalje su važile procene broja naših iseljenka koji se u Srbiji još uvek nazivaju malo pogrdno „gastarbajteri“ -odnosno „radnici na privrmenom radu u inostranstvu“. A taj „privremeni“ rad traje za mnoge sunarodnike već decenijama a za neke je trajao i ceo život. O tome svedoče bezbrojni srpski grobovi širom Nemačke.


U javnosti se i dalje operiše pretpostavkama koliko nas ima van matice. Često se pominju brojke od 2 miliona -do 4, 5 ili 6 milona Srba rasutih po svetu. Neki „stručnjaci“ su, već prema svojim ličnim potrebama za neku publikaciju, pridavanje važnosti poslu kojim se bave npr. u okviru saradnje sa tzv. Skupšinom dijaspore isl. pominjali i brojku od 8 miliona Srba širom sveta! Dostupni, spiski podaci koji se verovatno baziraju na novijim izveštajima ambasada i konzulata govore o brojci od oko 1.168.000 Srba samo u Evropi.

Nedavno su jedne novine koje izlaze u Nemačkoj i distribuiraju se u više evropskih država objavile članak pod naslovom „Nestalo pola miliona Srba?“ bazirajući se na izjavama izvesnog Miodraga Kreculja koji je, očigledno za sufinansiranje projekta „potrage“ za Srbima u Evropi, dobio i finansijsku pomoć Uprave za dijasporu Ministarstva spoljnih poslova iz Beograda. On je došao do rezultata koji značajno i višesruko koriguju na gore već pomenute rezultate popisa iz 2011. g. ali su brojke još za skoro pola miliona ljudi manje od navoda u srpskim izvorima. Zato pitanje gde je nestalo pola miliona Srba. Pomenimo da su i neke beogradske novine prenele istu vest.

Nije nam poznato kojom metodologijom je, kako se u članku navodi, Kreculj vršio „popis“ jer našim sugrađanima u nekoliko velikih nemačkih gradova u kojima žive desetine hiljada Srba nikakav „popis“ ili akneta nisu bili poznati. Zato polazimo od toga, da je Kreculj dobijao podatke iz statističkih zavoda i drugih institucija pojednih država. Sabiranjem je došao, prema proceni EU, do ukupnog broja Srba koji žive u Austriji, Nemačkoj, Švajcarskoj, Britaniji i Švedskoj, od samo 670.514 ljudi! On paralelno navodi i „našu cifru“ od 1.167.936 Srba u Evropi, od toga je u Nemačkoj oko 600.000 ljudi, dok nemački izvori tvrde da nas je u toj zemlji samo 220.908! Istovremeno pominje činjenicu da je od 2000.g. do 2014.g. oko 110.000 Srba uzelo nemačko državljanstvo aili ne pominje jer verovatno to nije to istraživao, da su od kraja šezdesetih godina prošlog veka do 2000.g. najmanje još toliko Srba postali Nemci. Time se oni u nemačkim statistikama više ne vode kao Srbi. Pošto je prelaza u tuđa državljnstva bilo svakako u velikom broju i u drugim državama, dozvoljeno je pitanje, u koje nacije se ubrjaju danas ti ljudi?

Isto tako, ni za po Kreculju 150.000 srpske dece koja su na zahtev njihovih roditelja sa regulisanim boravkom, a rođena su u Nemčkoj, dobila nemačka državljnstva i ujedno zadržala srpska, se ne zna u koju grupu su uvrštena deca- u Srbe ili Nemce. Najverovatnje u ovu drugu grupu. Ta deca posle punoletstva moraju da se odluče koje će državljntvo zadržati. Sve ove činjenice govore da je „brojanje“ Srba koji žive rasuti po Eropi veoma teško obaviti a po celom svetu još teže, tačnije rečeno -nemoguće. Za tuđe države su Srbi samo još oni koji imaju srpsko državljanstvo, a za nas bi to trebalo da budi svi ljudi sa našim pasošima ali i oni koji su dobili tuđa državljanstva kao i svi njihovi potomci.

Dozvoljeno je pitanje, u koju grupu se ubrajaju Srbi koji imaju bosanske, hrvatske, slovenačke a u novije vreme u potrazi za poslom u EU i mađarske a neki i bugarske pasoše? Ni njih Nemci ne vode kao Srbe ali bi mi to morali da činimo jer su i oni deo našeg naroda. Zbog toga je „srpska brojka“ od 1.168.000 Srba koju citira i Kreculj tačnija, a ubeđni smo da je ona čak i verovatno veća.

Ipak, Miodragu Kreculju treba odati dužno priznanje i zahvalnost Srba za uloženi trud kojim je, ako ništa drugo, kroz očigledni uvid u zvanične podatke država EU, opovrgao svojevremeno pisanje beogradskih medija o navodno veoma malom broju Srba van matice. Sudeći po tekstu u pomenutim novinama vidimo da ni on ne prihvata umanjene brojke koliko Srba živi zaista npr. u Nemačkoj bez pogovora.

Da je „srpska procena“ broja Srba i njihovih potomaka tačnija potvrđuje činjenica, koliko deviza godišnje stiže iz Nemačke u Srbiju. Narodna banka Srbije procenjuje da je to oko 700 miliona. Pošto dosta novca stiže nezvaničnim tokovima, suma je svakako dosta veća. Ako je u Nemačkoj po navodu EU samo oko 220.000 Srba, onda bi svako od njih, uključujući i bebe i decu kao i penzionere sa veoma malim primanjima, godišnje slao u Srbiju po 3180 € -ili oko 265 (!) € mečeno. To je prilično mnogo jer više od polovine Srba sa kojima smo razgovarali u Štutgartu i okolini, pogotovo mladi iz tzv. druge generacije, ne šalje redovno novac jer više nemaju živu bližu rodbinu a sve ređe odlaze na odmor u Srbiju. Ako pomenutih 700 miliona € podelimo na 600.000 Srba koji, kako navode srpski izvori žive u Nemačkoj, onda je visina mesečnih doznaka od oko 117 € po osobi bliža istini. Zbog ove računice polazimo od toga, da su srpski navodi o broju naših među Nemcima, bliži stvarnosti.

Pored pretpostavke o broju Srba u Evropi, i izveštaj Narodne banke o sumi koju naši godišnje šalju u Srbiju je obična pretpostavka. Cifra Narodne banke Srbije je diskutabilna jer ne idu svi transferi novca preko banaka. Tu su šoferi autobusa, rođaci i prijatelji koji putuju za Sbiju. Oni su i od naših u Evropi i od rodbine i prijatelja koji žive sa sa obe strane Drine, rado viđene „evronoše“!