Štampa
Kategorija: Kultura
Pogodaka: 1533

Poema BOJANA je napisana duž septembra 1952. godine, u Dubrovniku, gdje je Kaplan Burović stigao kao student, a pošto je prethodne godine prošao kroz zatvor, pa je manje-više i tu stranu jugoslovenskog života upoznao. Tu je bio podstanar Kneginje Marije, kćerke kralja Nikole Petrovića Njegoša, koja je, zajedno sa svojom kćerkom, odigrala vrlo važnu ulogu za njegovo formiranje.

Budući pjesnik i akademik tu se upoznao ne samo sa istorijom kraljevske porodice Crne Gore i sa Dalmatincima, Hrvatima, već i sa pretcima svoje porodice, o kojima mu je Kneginja Marija govorila više i kompetentnije od njegovog oca. Njena mu je kćerka besplatno davala časove francuskog jezika i nalazila mu učenike ruskog jezika, koji su Kaplana plaćali. Prije honorara od objavljenih književnih djela Kaplan je počeo da prima honorare od održanih časova ruskog jezika. Otac mu je svaki mjesec slao po 4.000 dinara, od kojih je 1.000 plaćao sobu Kneginji. Oko dvije hiljade plaćao je restorant, gdje je jeo samo ručak. Doručak i večeru je spremao sam, najčešće suha hrana.
Svako prije podne Kaplan je išao u školu, a poslije podna je davao časove ruskog jezika. Poslije časova išao je da lovi ribu na Danče (Primorski predio Dubrovnika, pred ulaz u tvrđavu sa sjevero-zapadne strane). Tu je – čekajući da mu riba ugrize udicu – pisao pjesme i pokoju prozu, ili čitao romane i što mu je dopalo u ruke. Tu je napisao i mnoge pjesme poeme BOJANA. Neke od njih je napisao i u razred, dok je slušao predavanja, kao što je, slušajući predavanja, pod klupom, čitao i koju knjigu. Nejednom su ga profesori uhvatili gdje piše pjesme, pa i sa knjigom koju je čitao. Profesorica ruskog jezika bi mu odmah tražila da izrecitira tek napisanu pjesmu, tu – na oči njegovih kolega i koleginica, pogotovo ako ju je napisao na ruskom jeziku. Ona mu je bila najveća prijateljica i Kaplan joj je posvetio mnoge pjesme.
Do kraja septembra Kaplan bješe napisao dvanajest pjesama poeme, jedan prolog i jedan epilog. Razgledao ih je iznova i prepisao u jednoj posebnoj svesci, sigurno sa njegovom kaligrafijom.
Prvi koji je pročitao ovu poemu jeste njegov najbliži drug u toj školi i u Dubrovniku, hrvatski komunista Dugeč Božo, kome će Kaplan posvetiti svoju prvu objavljenu pripovijetku1). Zatim ju je pročitao njegov kolega iz razreda i literarne sekcije Ante Šimunović, rođak poznatog književnika Dimka Šimunovića, isto tako jedan od njegovih najbližih drugova, kome će Kaplan iduće godine, u beogradskom listu KORACI, objaviti prvu pripovijetku.
Poslije komentarisanja sa njima, na bazi njihovih primjedbi, Kaplan je još jednom prošao kroz ruke čitavu poemu, preradio je tu i tamo i ponovo je prepisao u jednoj drugoj svesci.
U oktobru on je pročitao ovu poemu pred literarnom sekcijom Doma kulture u Dubrovniku, zatim u jednoj fabrici u Gružu (Dubrovačka luka), u gradu Cavtat i u višoj gimnaziji Dubrovnika. Svukud su je dočekali toplo, sa pljeskanjem.
Nedelju dana prije 29. Novembra 1952. godine, nacionalnog praznija naroda Jugoslavije, poema je štampana ciklostilom.
Izdavač poeme BOJANA je Dom kulture u Dubrovniku. Kao redaktor figurira Dugeč Božo, a kao korektor-lektor Jovo Krivokapić, nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, koji je cijenio Kaplana kao književnika i rado slušao njegove pjesme, u razred, na oči svih. Predgovor poeme je napisao Ante Šimunović.
Na 29. Novembar, u Kneževom dvoru, kao i prethodnih godina, i te godine je organizovano svečano veče za Nacionalni praznik Jugoslavije, gdje su pozvani samo prvaci grada, partije i vlasti, kao i profesori, književnici, umjetnici i novinari. Te večeri Kaplan opet recitira poemu, pošto su prisutnim razdali na poklon sve oštampane primjerke. Opet je poema požnjela pljeskanje i to kao nigdje drugo. Ali su padali u oči i mnogi drugi, koji su ga uz formalno pljeskanje gledali sa čuđenjem i sumnjom.
Poslije ovoga, Kaplan je poslao poemu preko pošte za objavljivanje na adresu redakcije časopisa STVARANJE, eminentni organ štampe Saveza književnika Crne Gore. Od časopisa, sa imenom njegovog nekadašnjeg učitelja iz osnovne i sedmogodišnje škole, književnika Mihailo Gazivoda, prima jedno pismo, kojim mu kritikuju poemu u ideološkom pogledu i, da bi mu je objavili, traže od njega da je preradi.
Tada je Kaplan poslao poemu za objavljivanje časopisu POLET u Zagreb (Hrvatska). Videći da mu je ni ovi ne štampaju, u oktobru godine 1953. Kaplan je pretstavlja redakciji beogradskog lista ISKRA.
List ISKRA mu je objavljuje odmah, u Br. 4 te godine.
Tih dana, odmah po izlasku lista ISKRA, stiže Kaplanu časopis POLET Br. 4, gdje, na njegovo veliko čuđenje, vidi da su mu i oni štampali poemu.
Koliko se obradovao kad je vidio svoju poemu štampanu na stranicama lista ISKRA, još više se obradova kad je vide i na stranicama časopisa POLET, ma da to nije bilo njegovo prvo vatreno krštenje sa štampom, jer je skoro prije dvije godine bio objavio pripovijetku OSMAN na stranicama crnogorskog časopisa SUSRETI.
Ne samo u literarnoj sekciji Beograda i u gimnaziji, u njegovoj svakodnevnoj sredini, već svugdje po Beogradu, i najpoznatiji tadanji jugoslovenski književnici, lično Ivo Andrić (Laureat Nobelove nagrade) i Branko Ćopić, kome je u prethodnom broju ISKRA objavila jednu pripovijetku, stiskaju ruku ovom Buroviću, koji je ne samo poemom, već i svojim prezimenom nagovještavao buru. Kao burevjesniku oni mu srdačno i čestitaju, dok ga Ćopić poziva i kod kuće, pretstavlja mu svoju suprugu, časti ga slatkišima i upušta se sa njim u srdačan razgovor.
Ovom poemom Kaplan se afirmirao kao pjesnik i osjećao se jako-jako srećnim, dostojnim sledbenikom onih Burovića, koji su ne samo prije njega, već i prije Njegoša pjevali svoje pjesme i slavili se kao književnici, pa su se afirmirali i kao pretstavnici crnogorskog baroka u kulturi naroda Crne Gore.2)
Kako saznajemo iz interneta, jedan je student iz Beograda prepisao iz ISKRE poemu BOJANA u više primjeraka i razdao je svojim drugovima. Sam je autor razdaje preko pošte na sve strane Jugoslavije preko lista ISKRA, koji šalje svojim drugovima i poznanicima.
Ali njegova radost nije dugo potrajala. Poslije nekoliko dana uzima ga na telefon lično Milovan Ðilas, tada član Politbiroa CK SK Jugoslavije, koji mu pripreti da će mu pritisnuti glavu na taj način, da će umjesto pjevanja započeti kukanje.
Do tog dana Kaplan je bio svijestan da je spjevao jednu poemu, koja mu je izašla sa dna duše, kroz koju se ogledala jugoslovenska stvarnost onakva kakva je. Ali, iako do prvog izdanja poeme 1952. godine možda i nije bio sasvim svijestan za značaj te poeme, za njen disidentni karakter, poslije prvog izdanja u Dubrovniku, poslije recitiranja u Kneževom dvoru, poslije onih pogleda, začuđenih i sa sumnjom, a pogotovo poslije pisma koje je primio od Mihaila Gazivode, on je bio sasvim svijestan da je spjevao jednu poemu, koja se mnogima neće svidjeti, i u prvom redu onima koji su na vlasti, koji su ga prije godinu dana i uhapsili. On je sada bio svijestan da tom poemom istupa otvoreno protiv društveno-političke strukture i stanja, koje je stvorio u Jugoslaviji Josip Broz Tito sa njegovom klikom.
Bio je svijestan za to, ali još nije bio svijestan da je Jugoslavija imala jednu državnu organizaciju, koja se zvala Uprava državne bezbijednosti, kratko UDB-a. Iako joj je čuo ime katkada, rijetko, od usta oca i brata, iako je po ćelijama zatvora moguće češće, pa i svakodnevno, čuo za UDB-u, on još nije bio svijestan što znače ta tri crna slova, ko je UDB-a i čime se bavi. Njegov prvi zatvor bio je samo jedno milovanje, koje je trebalo da pritisne svom svojom težinom njegovog brata, a ne i njega samog, za koga udbaši, oni koji su mu inscenirali to hapšenje, znavahu sasvim dobro da je bio potpuno nevin. Znajući ovo, oni se nisu ni zauzeli sa njim. Duž tog zatvora Kaplan nije ni upoznao UDB-u. Da ju je upoznao, ne samo što ne bi štampao poemu BOJANA, već je ne bi ni zabilježio na papiru. Ruku bi otsjekao, pa i glavu, a poemu BOJANA ne bi napisao.
Kao i svi drugi!
Ili ju je ko napisao?!
Pretnja Milovana Ðilasa baci ga u duboke misli, poremeti mu ne samo radost, već i humor, spokojstvo. Nekoliko dana mu se vrtjela po glavi. Pomuti je, ozbiljno uznemiri. Prvih dana je očekivao i da ga uhapse. Pogotovo kad se sjeti književnika Mladena Oljače i njegovih riječi, koje je upravo tih dana čuo od njegovih usta: “Da kažeš nešto u suprotnosti sa onim što kaže Centralni Komitet, treba imati ovnova muda!”
Ali – kao mlad što bješe, sve ubrzo i zaboravi.
A da je zaboravio prijetnju Milovana Ðilasa pokazuje nam činjenica što se poslije nekoliko mjeseci javio na konkursu poezije u Beogradu sa poemom BOJANA i pjesmama MONA LIZA, KLUPE i ULCINJANKE. I dok je pjesme recitirao sâm, poemu BOJANA je dao da je recituje svojoj drugarici iz razreda Aleksandri, zvana Saša, koja bijaše i član partije, komunistkinja. Sve četiri pjesme Kaplana su popraćene burnim pljeskanjem, posebno poema BOJANA. Maturantkinja Ruža baci mu se oko vrata i pred tolikim svijetom ga poljubi.
Za ovaj cikal poezija, znači i za poemu BOJANA, Kaplanu Buroviću je dodijelena prva nagrada i jedna posebna DIPLOMA.
Poslije ovog slijediće nova izdanja Kaplana Burovića, koja će njega afirmirati kao jednog od glavnih i najvažnijih književnika Crne Gore. O njemu će pisati i OMLADINSKI LIST,i časopis SUSRETI, ali svi i uvijek prećutkujući poemu BOJANA, što je sasvim razumljivo. Ako je Kaplan Burović uzeo smjelosti da je napiše, pa i da je objavi, crnogorski junaci tog vremena...Kako ono kaže narodna pjesma?

Svi junaci nikom ponikoše
I u crnu zemlju pogledaše.

Pred Josip Brozom Titom i Aleksandrom Rankovićem na muci su bili svi junaci Jugoslavije, pa i oni koji su na svoja prsa nosili orden Narodnog heroja, jer – kako je Njegoš rekao

Kome zakon leži u topuzu,
Tragovi mu smrde nečovještvom.

Makedonski disidentni pjesnim Venko Markovski ovome će dodati:

Na Belom dvoru gavran gače.
Vožd revolucije, revoluciji skida gaće.

U prvom, drugom i trećem izdanjua poema se posvećuje Koči Dzodze-u, član Politbiroa CK Partije rada Albanije, po nacionalnosti Makedonac makedonske nacionalne manjine Albanije, eliminiran od Envera Hodže 1948. godine. Kako se zna, Koči Dzodze je silno podržao stvar Balkanske Federacije. Poslije njegove smrti Tito je dao njegovo ime jednoj ulici Beograda. Ne zna se da li je namjerno autor stavio tu posvetu poemi, da bi se zaštitio od persekutiranja, ili je to bila puka slučajnost. Činjenica je da se u narednim izdanjima ta posveta skida. A poslije hapšenja u Albaniji, autor je tu posvetu zamjenio jednom novom : on je sa najvećim iznenađenjem pos-većuje sebi.
Iako mlad (Ne treba da zaboravimo da je godinu prije prošao kroz mnoge jugoslovenske zatvore, gdje je imao šta da vidi i čuje!), autor je više njegovom poetskom intuicijom uhvatio i pretstavio nam aktuelnu situaciju Balkana, Evrope i svijeta, koju silno stigmatizira njegovom mladalačkom smjelošću. On optužuje ne samo Albaniju (koja simbolizira Istočni “socijalistički” svijet !), već i samu Jugoslaviju:

Obale joj s obe strane,
Pritisnule ljute rane.

S obe strane!
On se ne zadovoljava samo sa ovim, već dodaje:

Kaži što si vid’la tamo,
Na Golgoti, oj Bojano!

Nazvati Jugoslaviju Josipa Broza Tita Golgotom, koja simbolizira mjesto patnji i stradanja, mučenja, i to 1952. godine, iz Jugoslavije, pod gvozdenom petom Josipa Broza Tira i krvavog Aleksandra Rankovića, bilo je ravno sa samoubijstvom. Kako i oklen je smogao autor tu smjelost, to samo on zna! Jedan ovakav primjer nemamo ni u kojoj drugoj “socijalističkoj” zemlji. Nemamo ga ni van njihovih granica, ni na Zapadu! Ni oni koji su prošli kroz Golgotu, kroz zatvore, Gulage, Goli Otok, Burelji, pa stigli živi na Zapad, nisu se usudili da nešto tako napišu, jer su znali da su ruke Stalinovog NKVD-ea, Titove UDB-e i Enverovg SIGURIMI-a jako dugačke. Stalin će ubiti u Meksiko Leona Trockog, Tito će rukama Envera Hodže uhapsiti sred Tirane Kaplana Burovića, dok će Enver Hodža, sred SAD zabiti nož u leđa Biljalju Džaferi.
Kako se zna, ovaj je Burović još 1951. godine izjavio svoju političku disidenciju pokušajem da emigrira iz Jugosllavije, kojom su ga prilikom uhvatili i uhapsili. Ovom poemom on izjavljuje i svoju umjetničku disidenciju. Kao takav on je Disident Br. 1 Jugoslavije, svih jugoslovenskih naroda, a ne samo njegove Crne Gore. Ne samo zato što tada nijedan od ovih naroda nije bio odjeljen, već i zato što je ova poema napisana i sprva objavljena u Dubrovniku (Hrvatska), zatim u obe metropole Jugolavije (Beograd i Zagreb), pa je i rasprostranjena na sve strane Jugoslavije, viršeći i očiti utjecaj ne samo na obične ljude, već i na članove Politbiroa CK Saveza komunista Jugosllavije, kako se jasno vidi i kod samog Milovana Ðilasa, pa i kod glavnog makedonskog pjesnika tog vremena Venko Markovski.
Dvije-tri godine kasnije, sa pseudonimom Kapllan Kallushi, on će se posebno afirmirati u sredini albanske dijaspore u Jugoslaviji, jer su njegove pripovijetke i novele, misleći za njega da je Albanac, prevodili sa srpsko-hrvatskog i objavljivali u Prištini i Skoplju na albanski jezik. Štoviše, lično albanski pjesnik dr Esat Mekuli, piše mu pismo u Skoplju i poziva ga da što prije nauči albanski jezik i da počne da piše sâm, direktno na taj jezik. Negdje u to vrijeme mu stiže i pismo od Radonje Vešovića, tada glavni i odgovorni urednik časopisa SUSRETI, gdje mu između ostalog i on kaže: “Aferim bre mlado Šiptarče!”
I pored toga, svijestan za poseban značaj poeme BOJANA, za njene idejno-umjetničke vrijednosti, iako je mnogima daje na čitanje, naročito na stranicama lista ISKRA, nikada nije uzeo smjelosti da je iznova preštampa i objavi u nekom listu. Niti ju je preveo na bilo koji jezik, pa ni na albanski, koji je u međuvremenu savladao sasvim dobro. A kao što možete vidjeti i iz njegovih objavljenih djela u prozi, on je nastavio sa svojim disidentnim stavom. Njegovu će pripovijetku KNJIŽEVNIK, kao corpus delicti, izneti i pred sudom.
Koji je razlog što se Kaplan Burović više nije zauzeo poemom BOJANA?
Zaboravio ju je? Ne!
Prije svega, on je bio jako zauzet sa studijama na Pravnom fakultetu, zatim i na Albanologiji, sa borbom za svakodnevni zalogaj hljeba, sa drugim, neobjavljenim djelima. Preko svega, i sa porodičnim problemima. Sa druge strane, iako ga odmah nisu uhapsili, poslije štampanja BOJANE, posebno u Beogradu i Zagrebu, UDB-a ga registrirala u svoje crne liste i poče da ga proganja, maltretira i persekutira, provocira i pripravi za hapšenje. On je za to stavljen kao malo ko drugi i u policijsku obradu. U Gostivaru, za vrijeme služenja obaveznog vojnog roka, provociran je da ubije i svog komandanta čete, kapetana Sava Nikolića, da bi imali čime da opravdaju njegovo hapšenje.3)
I pored toga, u Jugoslaviji i na srpsko-hrvatskom jeziku Profesor Burović će objaviti ovu poemu po četvrti put: godine 1958, kao vojnik – u zidnim novinama odreda u Skoplju.
Kao uhapšenik zatvora u Idrizovo (pokraj Skoplja) – preko jednog letećeg listića, koji je prošao od ruke do ruke 1960. godine, Profesor Burović je objavio ovu poemu i na makedonski jezik. Preveo ju je uz pomoć Makedonca Trajko Hadžinaumovski.
U Albaniji, po prvi put će je objaviti u Koncentracionom logoru jugoslovenske emigracije, negdje u februaru-martu godine 1961. Prevod na albanski je učinio lično, prevodeći slovensko ime rijeke Bojana i naslov poeme sa BUNA, kako to nazivaju Albanci tu rijeku, koja je na granici između Crne Gore i Albanije. Ovaj put poema je uključena u njegovoj zbirci poema i pjesama (napisana kaligrafijom), koju je – prema naslovu ove poeme – nazvao BUNA. Kasnije, po primjeru poznatog albanskog pjesnika Fan Noli, koji je rijeku Bojanu u jednoj svojoj poeziji nazvao Bujana, Profesor Burović mijenja albanski naslov poeme u BUJANA. On je imao za cilj i da štampa tu zbirku pjesama. Zato je lično predaje direktoru Doma kulture u grad Ljušnje Shefqet Karaj, poslije njega i pjesniku Murat Nexha, inače profesor književnosti, da je vide i da je isprate gdje treba za štampanje.
Oni ga upućuju na Razi Brahimi-a, tadašnjeg najvećeg albanskog književnog kritičara, koji je živio u Tirani i sa kojim će Profesor Burović imati jako tijesno prijateljstvo. Iako komunista i član Partije rada Albanije, R.Brahimi će izaći i pred sudom u Tirani da brani Burovića. Književnik Brahimi mu vraća zbirku pjesama i savjetuje ga da napiše neku pripovi-jetku. Sigurno da u to vrijeme albanska vlada nije ni pomišljala da objavi Profesoru bilo što, ponajmanje jednu takvu poemu, gdje se ta Albanija naziva Golgotom. Tada se albanska vlada spremala da ga vrati Josipu Brozu Titu u razmijeni za albanskog književnika Martin Camaj, koji bješe prebjegao iz Albanije u Jugoslaviju kao politički emigrant.
Zbirka BUNA je cirkulisala od ruke do ruke u Koncentracionom logoru jugoslovenske emigracije u Čermi, zatim u Ljušnje, Fier, Seman, Lakatund, pa u gradove Shkoder, Elbasan, Tirana, sve do dana hapšenja autora.
Poslije hapšenja, u ćelijama zatvora u Burelju, godine 1975, Profesor  Burović je uveo poemu u njegovoj novoj zbirci pjesama STIHOVI (na srpskom) i ZEMËR PRINDI (= Roditeljsko srce), na albanskom jeziku. Obe zbirke su kružile u rukopisu od ćelije do ćelije zatvora Burelja, zatim i u zatvoru sela Kosovë e Elbasanit. Iz ovog zatvora autor je uspio da ih iznese krajem 1990. godine. Sada se  čuvaju u njegovoj ličnoj biblioteci, u Ženevi – Švajcarska. Zbirka STIHOVI ima veliki format A5, dok ZEMËR PRINDI ima mali format, manji od običnog džepnog formata knjiga. Ovaj format autor je dao knjizi sa ciljem da je ubaci uhapšenicima kroz sportelj zatvorskih ćelija i da bi oni, u slučaju policijske kontrole, mogli da je lako skriju. Godine 1992,prilikom filmiranja dokumentara, telereportaže o životu i stvaranju Akademika Burovića, kamera Albanske Radio-Televizije prikazala je obe ove zbirke gledaocima.
U Cirihu (Švajcarska), list DEMOKRACIA God. II, Br. 14, od 10. maja 1991, str. 7. preštampao je poemu BOJANA na albanskom jeziku zajedno sa nekim drugim pjesmama Akademika Burovića. Isti dan, avijonom, stotinama primjeraka ovog lista su stigli u Tirani, odakle su razdati po cijeloj Albaniji. Poslije nedelju dana, 16. maja 1991., Albanska vlada, u saradnji sa Jugoslovenskom ambasadom u Tirani, učinili su prvi atentat na Akademika Burovića od kad je izašao iz albanskog zatvora. Ovaj će atentat, pošto je pretrpio neuspjeh, slijediti drugi atentati, jedan za drugim.
Dana 05. juna 1991, u Tirani, iako je bio stalno pod prijetnjom da ga ubiju, Akademik Burović je pripremio za štampu zbirku pjesama i poema RREZET E PARA (= Prvi zraci), na albanskom jeziku i pisaćom mašinom, koju mu je poklonio dopisnik skopskog lista FLAKA E VLLAZNIMIT Mahi Nesimi, sada ambasador Republike Makedonije u Zagrebu. Ova je zbirka daktilografisana u 10 primjeraka, koji su odmah razdati na sve strane Albanije. Primjerak koji je od ruke do ruke stigao u Skadar, dospio je i u ruke dr Ardiana Marashi-a, tada pedagog književnosti na Universitetu Skadra, aktuelno pedagog na Universitetu u Sorboni - Paris (Francuska), koji je odmah preduzeo njeno prevođene na francuski jezik, pa je svoje prevode poslao i u Paris da se objave u reviji LETRRE INTERNATIONALE.
Jedan primjerak ove zbirke sada se čuva u ličnoj biblioteci Akademika Burovića.
Godine 1992, Kaplan Burović, i pored svestranog sabotiranja pet država, uspjeva da objavi privatno zbirku pjesama na albanski jezi RREZET E SHPRESËS (= Zraci nade), u ediciji Izdavačke kuće BALKAN, štamparija “Arduino” - Ženeva. Redaktor ove knjige je prof. Etleva Minxalli, korektor H.Tirana i tehnički urednik K.Ulcinjanin. Predgovor joj je napisala prof. E.Leka, kratku biografiju Akademika sastavila je prof. E. Delvina, dok je bilješke za pjesme i poemu BOJANA učinila H.Tirana. Zbirka je objavljena u 2.020 primjeraka i razdata je na sve strane svijeta. Stigla je i u Americi ! I u Australiji ! I imala je jako veliki odjek, kao prva zbirka disidentnih pjesama na albanski jezik. Mnoge pjesme ove zbirke su odmah preštampane po raznim organima štampe, i u listu ILYRIA u SAD, recitirane su i emitirane i preko radio-televizija i na konkursima umjetničkih škola u Tirani. Kulturno-umjetničko društvo “I.Priština” u Ženevi učini ovoj zbirci i promociju, na kojoj su učestvovali i visoki državni funkcioneri, dok mnogi organi štampe, listovi, revije i časopisi učiniše joj odjek sa recensijama i studijama. Albanska literatrura ne poznaje još jednu drugu zbirku pjesama o kojoj se u tako kratko vrijeme više i pohvalnije pisalo poslije njenog objavljivanja. Odmah poslije objavljivanja, autoru su učinjeni i mnogi intervjui, između ostalog i od Radio-Televizije Baria (Italija), na italijanskom jeziku, Skoplja (Makedonija), Bara (Crna Gora), Kelna (Njemačka), Tetova (Makedonija), Tirane (Albanija), Beograda (Jugoslavija). Kaplana Burovića, koga su još od vremena (1955 i 1991) uveli arbitrarno u školske i universitetske programe Makedonije i Albanije njegovi obožavaoci (prof. dr Petro Janura, prof. Hasan Leka i drugi), sada se i zvanično uvodi u te programe od Ministarstva prosvijete Albanije.
Povodom 40-te godišnjice pisanja i štampanja poeme BOJANA Radio-Skadar je emitirao u septembar-oktobar 1992. godine jedan poseban umjetnički program od 60 minuta sa naslovom “KA 40 VITE QË PENA E KAPLLAN RESULIT AKUZON!...AKUZON!!...AKUZON!!!” (= Ima 40 godina što pero Kaplana Burovića optužuje!...Optužuje!!...Optužuje!!!). Skenarij emisije je napisao pomenuti dr. Ardian Marashi, dok je umjetničku realizaciju učinio poznati filmski i pozorišni glumac (sada i društveno-politička ličnost, šef jedne političke partije) Zef Bushati, a sa članovima profesionalnog pozorišta Skadra “Migjeni”. Ova se emisija prenijela i od drugih radio-stanica Balkana, konkretno od Radio-Kukesa (1992) i Radia “Zëri i Čegranit” (1993, Gostivar – Makedonija).
Godine 1994, u Ženevi, štampa se zbirka pjesama i poema Kaplana Burovića na srpsko-hrvatski jezik MORSKI VALOVI, tiraž 1.000 primjeraka, sa redaktorom Rudin Burović i lektorom Milenija Vračar. Predgovor je knjizi napisao Rudin Burović, dok je bilješke sastavila Dušanka Burović. Među ostalim poemama ovdje je uključena i BOJANA. I pored svih nastojanja jugoslovenskih i albanskih neprijatelja Akademika Burovića da knjigu pokriju ćutnjom (u to vrijeme je Ismail Kadare pohitao da izjavi preko štampe i radio-televizija da je književnik Burović izašao iz albanske književnosti, a Titoisti ga proglašavaju za prodanu dušu i albanskog špijuna!), zbirci je učinjena od Akademikovih crnogorskih prijatelja promocija u Biblioteci “R.Ljumović” u Podgorici, pa su o njemu progovorila i naša, crnogorska, medija: podgorička POBJEDA i Radio-Televizija Crne Gore. Preko revije YLBERI o njoj su saznali i Albanci. Naredne godine, ovom je zbirkom Kaplan Burović primljen za člana Društva književnika Crne Gore.
Poslije tri godine, 1997, Kaplan Burović će objaviti zbirku pjesama i poema na francuski jezik L'AMOUR DEFENDU (= Zabranjena ljubav), štamparija RAGUSA Grafica Moderna, Modugno – Italija, tiraž 1.000 primjeraka. Redaktor Marija Krstić, korektor Vesna Bojanić i tehnički urednik – Jozo Šimunović. Predgovor joj je napisala Nada Jovanović, dok je bilješke o prevodiocima sastavila Dušanka Burović. Glavni prevodioc: dr Ardian Marashi. Promocija joj je učinjena u Kulturno-umjetničkom društvu Srba i Crnogoraca u Ženevi. Bazirajući se na ovu zbirku pjesama, Kaplan Burović je primljen za člana Saveza književnika Švajcarske. I ovdje je uključena poema BOJANA.
Dnevni list GAZETA SHQIPTARE, God. IX, Br. 2226, Tirana, nedjelja 14. juli 2002, povodom 50-te godine štampanja poeme BOJANA, preštampava je na albanski jezik na str. 19 i prati je fotografijom autora, kao i sa jednim člankom od prof. E.Delvina.
Godine 2005, u knjizi Antona Burovića na albanski jezik BUJANA DHE DISIDENCA E RESULIT, poema BOJANA je preštampana u originalu, na srpsko-hrvatski jezik, i – pored nje, u prevodu - na albanski jezik, učinjen od samog autora još 1960. Ovime je Albancima i cijelom svijetu pružena mogućnost da ih uporede i vide istinitost svega što se o ovoj poemi govori i piše..
Na kraju, na jeziku originala, srpsko-hrvatski, i u prevodu na francuski, poema se  iznova oblavljuje u knjizi Anta Burovića BOJANA – ZASTAVA DISIDENCIJE.4)
Do danas smo zabilježili 35 izdanja na srpskom i drugim jezicima. Imajući u predvid njeno persekutiranje i svestrano sabotiranje, koje joj se činilo i čini, njoj i autoru, mislimo da 35 izdanja nije nešto malo.5)
Moguće je objavljena i još koji put, po listovima, revijama i časopisima, ili u kakvoj antologiji, po sajtovima.
Sem na albanski jezik, poema je prevedena i objavljena i na neke druge jezike, na francuski, španski, grčki, vlaški.
Nama su poznati njeni prevodi na francuski jezik od dr. Ardiana Marashi-a, na španski od Albanke Mira Meksi, na slovenački od eks-ambasadora Jugoslavije R.M. i na vlaški od prof. Todi al Traian.
Prije neki dan stiže nam i prevod na grčki, koji je učinila Kristina Duka, pa ga i objavila u reviji Atine ELL-ALB, novembar 2011.
Doček poeme bio je uvijek najtopliji još pri njenim prvim recitiranjima. Iako vlasti, u Jugoslaviji i u Albaniji, budući na neprijateljskim pozicijama prema autoru, nastojale su da ovu poemu prekriju ćutnjom, opet su, i nehotice, bile primorane da o  njoj prozbore, pa i da je cijene. Činjenica što je na konkursu u Beogradu dobila prvu nagradu 1954. godine, govori sâma. Za ovo nam govore i izdanja, stalna preštampavanja poeme, emisije, radio-deramatizacije i intervjui učinjeni autoru u vezi nje. Govorili su o njoj i govoriće i najistaknutije ličnosti jugoslovenske i albanske književnosti. Jedan od njih je i već pomenuti Milovan Ðilas.
Albanske vlasti, koje su je decenijama prekrile ćutnjom, najzad, preko svog porte-vočea Bahri Brisku, progovoriše i protiv ove poeme: u nemogućnosti da mu je osporavaju, kao što mu osporavaju roman IZDAJA, one rasprostiru svakakve besmislive o poemi, najabsurdnije, iz kojih se jasno vidi da joj B.Brisku još nije vidio ni korice, kamoli i da ju je pročtao.6)
Pošteni Albanci su o njoj pisali najpohvalnije, kao i sami eks-Jugosloveni. I pored toga o ovoj poemi još nije rečeno sve. Ona čeka najdublju i svestranu analizu, čeka da joj se da mjesto u književnosti, koje joj pripada po istorijskim i umjetničkim vrednostima, a zajedno sa poemom i samom autoru, koji nastavlja da se svakako proganja i persektira upravo zato što dan-danas se drži nepokoljebliv i stoički, herojski postojan, nesalomljiv na disidentnim pozicijama, koje je proklamirao tom poemom prije 65 godina.
Luka TOMOVIĆ

_________________
1) R.K.- KALUŠ: Osman,- pripovijetka, časopis SUSRETI God. I, Br. 4, Cetinje, 1953.
2) RACKOVIĆ, Nikola: LEKSIKON CRNOGORSKE KULTURE, Podgorica 2010.
3) Za opširnije vidite djelo DINI Gëzim-a: MANDELA I SHQIPËRISË (MANDELA ALBANIJE),- Ulcinj 2004.
4) Riječ je za izdanje u knjizi Antona Burovića BOJANA – ZASTAVA DISIDENCIJE,  Ulcinj 2005.
5) U izdanju 60-GODINA DISIDENCIJE, Ulcinj 2012, imate kompletnu BIBLIOGRAFIJU IZDANJA POEME « BOJANA » .
6) BRISKU, Bahri: Kapllan Resulët kanë qenë dhe mbeten agjentë të UDB-së ,- list JEHONA, Br. 10, Tirana, Maj 1993, str. 3.; isti: POLEMIKË lidhur me falsifikimet shkencore kundra shqiptarëve të Kapllan Buroviqit, Skadar 2006 (u stvari 2011).