Vladimir Radovanović rođen je 22. aprila 1964. godine u Čačku. Autor je pet knjiga kratkih priča i dva romana. Član je Udruženja književnika Srbije. Sebe opisuje kao predstavnika književnog pravca depresivizma.

Vladimir je prvi savremeni autor sa kojim je Globland Books ostvario saradnju. Zahvalni smo mu na poverenju i kontinuiranoj podršci.

Sa Vladimirom smo pričali u junu 2024.

G.B.: Kako ste došli na ideju za svoj prvi roman?

V: Pre nego što ogovorim na Vaše pitanje, želim da Vam se zahvalim na saradnji koju imamo i koja je jako uspešna. Iskreno ovo je nova stranica u mojem stvaralaštvu i velika mogućnost da postanem vidljiv van okvira svoje zemlje. Ovom prilikom zahvalio bih se i mnogim portalima i grupama na saradnji a pre svega Književnoj radionici Kordun i portalu Konkretno gde sam započeo svoj rad. Ideju za prvi roman nosio sam dugo u sebi, decenijama, ali to vreme koje je iza mene bilo je vreme nestrpljivosti, brzopletosti da kažem danak neiskustvu i mladosti. Prvi roman došao je u pravom trenutku, kada su se sve kockice složile i kada je ideja romana u meni sazrela. I to se dogodilo pre tri godine, tačnije 2021, iščitavajući svoj rukopis koji je ličio na zbrkanu gomilu ispisanog, shvatio sam da imam roman. Strpljivo započeo sam sređivanje rukopisa i predao ga urednici sa kojom sam sarađivao, ona ga je unapredila i rezultat toga u februaru 2022. bio je roman Mesečeva ulica. Roman toka svesti, unutrašnje putovanje junaka kroz svoj život tačnije s početka do kraja jedne „ulice”.

G.B.: Koja je Vaša omiljena knjiga koju ste napisali i zašto?

V: Napisao sam pet knjiga kratkih priča i dva romana. U rukopisu imam zbirku pesama i skoro potpuno završen treći roman. Teško pitanje, ali ako moram dati odgovor najdraža knjiga mi je prva zbirka priča Nedovršeno zato što je moj prvenac. Dodaću, svoje dosadašnje stvaralaštvo delim na dve faze. Prva faza su prve tri knjige kratkih priča koje su moguće u mnogo čemu i navne, mladalačke i nesigurne, sve u cilju sticanja samopouzdanja. Druga faza započinje zbirkom priča Euforija i pad kišnih kapi koja je objavljena 2021, a koju sam pisao u jednom specifičnom vremenu, nekih svojih lutanja i kroz godinu korona diktature koja je skoro pokorila svet. Sa tom knjigom učinio sam veliki iskorak, stekao samopouzdanje i definitivno kvalitet.

G.B.: Kako se razlikuje proces pisanja romana od pisanja kratkih priča?

V: Ima razlike ali i dosta sličnosti. Jednom u osvrtu za moju zbirku priča književnik i književni kritičar Oliver Janković je rekao da sam izabrao bolji početak. U vremenu u kome ljudi nemaju vremena za duže čitanje, kratka forma je prijemčivija. Brzo se čita, mogu se preskakati pojedine priče i opet čitalac ne gubi kontinuitet sa delom koje čita. Ali kako sam naveo ima dosta i sličnosti, po meni romani, posebno moji jer pišem kratka i po meni efektna poglavlja su zbir mnoštva isečaka, kratkih priča, koji kada se ukomponuju čine celinu — roman.

G.B.: Koje teme i motivi često prevladavaju u Vašim delima?

V: Meni je u fokusu pisanja pojedinac. Usamljeni čovek, žena savremenog doba. Strahovi, nedoumice, odnos pojedinca prema Bogu, drugom čoveku. Traganje pojedinca za skrivenim u sebi i takvog pojedinca „teram” da se otvori, da bude iskren makar svom licu u ogledalu. Da makar i tiho govori o svojim slabostima, sumnjama, strahovima. Već sam to pominjao ja sebe smatram glasom nevidljivih ljudi, ljudi koje srećemo, prolazimo pored njih, ali više od te forme koju vidimo ne znamo. Takođe čest motiv mojih dela su crne hronike kojih je u izobilju. Ali ja ne gledam na takve događaje poput tabloida koji njima pune stranice i stiču „čitaoce”. Ja u tim događajima tražim uzroke, a ne posledice. Ne afirmišem i ne osuđujem, već pokušavam da događaje sagledam, opišem ih. Navešću primer knjige Euforija i pad kišnih kapi. U toj knjizi postoji priča Demonski nokturno. Ta priča govori o silovanju žena. Ništa novo nažalost, ali ta priča je posvećena običnim, velikim ženama koje u tišini neshvaćene nose svoj bol. Licemerni smo i kao društvo i kao pojedinci, kada se takve stvari događaju poznatim ličnostima to grmi, a o ženama o kojima ja pišem retki čuju.

G.B.: Recite nam nešto više o kreativnom procesu, kako pristupate pisanju?

V: Događajima idem u susret, događaji sami dolaze. Rekao sam jednom gostujući u podkastu, da imam taj osećaj kada uveče dok sedim sam i nešto beležim, često se dešava da me neko nevidljiv poseti, razgovara sa mnom. Imam tu vrstu interakcije sa čitaocima da i oni učestvuju u kreiranju. Videli ste, prepoznatljiv znak je moje tri tačke. Ostavljam nedovršeno, otvoren kraj, da svako može učestvovati. Tako sam i poslednje poglavlje u prethodnom romanu ostavio prazno, da svako po svojoj želji može ispisati kraj. Što se tiče samog procesa pisanja nikada ništa ne planiram. Nekada ideje mi se jave u mojim usamljeničkim lutanjima pored reke. Nekada, verujte mi na reč, dogodi se da nešto sanjam, probudim se i moram da zabeležim. Sve je jednom rečju bez šablona u pisanju.

G.B.: Kako se nosite sa blokadom u pisanju i kako je prevazilazite?

V: Dogodi se da mesecima ni slovo ne zapišem. Tada ne silim sebe, znam da će to proći. Zašto znam, pa život je prepun iznenađenja i kada najmanje očekujete otvore se mogućnosti. Bio sam ubeđen na primer da posle Mesečeve ulice godinama neću ništa napisati. I dogodilo se čudo, pročitao sam jednu po meni upečatljivu vest iz domena crnih hronika… Zapisao nekoliko rečenica, čak nije bila ni priča. I tada nepozvane senke otvorile su vrata, likovi iz zaprljanog ogledala. I posle tri meseca neverovatno intenzivnih dešavanja rodio se roman Promicanje kroz razdvojene dane. Tada sam sebi rekao nikada ne reci nikada! Sve u svemu ko zna možda mislima prizivam, blokade su retke. I kratkotrajne.

G.B.: Ko su Vaši literarni uzori kako su uticali na Vas?

V: Trojica su veličanstvenih. Dostojevski, Kafka i Sabato. Tri velikana iz različitih epoha. Tri genija koji su uspeli da prodru do najskrivenijih ljudskih osećanja. Zločin i kaznu pročitao sam sa 18 prvi put. Širom otvorenog pogleda, zbunjen zločinom i pokajanjem. Fascinantan mi je lik inspektora Porfirija Petroviča. Dalje kod Dostojevskog taj genijalno opisani pad čoveka u Karamazovima, priča o velikom inkvizitoru ili kako nečastivi lukavo kuša Ivana. Kafkin Proces, gde svako od nas može biti Jozef K. Pojedinac koji je nemoćan u sudaru sa sistemom. Genijalni Kafka. Sabata sam otkrio na pragu tridesetih i putovao sam kroz njegov Tunel, to mučno i opsesivno putovanje kroz ludilo i strast. Malo mi je bilo jedno čitanje, čitao sam Tunel nekoliko puta zaredom i razumeo strast i tugu Huana Pabla Kastela. Volim strast, to je iskreno osećanje koje čovek ne može sakriti, bez strasti ne može živeti. Ali ne samo Tunel, tek čitajući O junacima i grobovima, shvatio sam dubinu dela Sabata koji je nepravedno ostao bez „Nobela”, a kao da nagrade nešto znače kada ima ovakve čitaoce koji mu se stalno vraćaju i ne daju da ode u zaborav.

G.B.: Kako birate likove i postavke za svoje priče i romane?

V: Moji likovi često su bezimeni, oni su senke. Nalazim ih svuda oko sebe, u novinskim vestima, u šetnjama, u posmatranju ulice dok ljudi hodaju nekuda. Zamišljam ih u određenim situacijama. Čovek ima dve prirode, onda zamislim događaj i u taj događaj niotkuda spustim svoje likove da se bore. Naravno postoje ljudi i događaji koji su mi motiv, stvarni ljudi u ovom nestvarnom svetu.

G.B.: Koje knjige trenutno čitate i kako Vas inspirišu?

V: Nemam pravila u izboru literature koje čitam, dosta je raznovrsna. Ne volim modu i da mi se nešto nameće kao popularno. Zašto ovo kažem, dugo sam odbijao da čitam Murakamija. A onda prošlog leta započeo sam čitanje njegovih dela i reći ću, fasciniran sam. Jedan od najboljih živih pisaca. Dalje nema pravila u čitanju, uzimam jednu za drugom knjige savremenih pisaca poput Uelbeka, Ćela Vestea ili čitam knjige grupe autora kao savremena američka noar priča ili Sankt Peterburg noar, pa se prebacim na klasike Hesea, Gogolja, sada spremam se da čitam treći put poslednji Sabatov roman Abadon anđeo uništenja. Dakle nema pravila, uglavnom po svom izboru ili na preporuku ljudi čije mišljenje poštujem.

G.B.: Kako vidite budućnost Vašeg rada, koji su Vam planovi?

V: Čovek sam koji živi samo u danu u kome se probudi. Nemam planove, ali imam nade, želje. Trenutno završavam pretposlednju verziju svog trećeg romana koji ima radni naziv Korak kroz ogledalo. Želeo bih da mi Bog podari zdravlje i da ga iduće godine objavim. Što se daljeg rada tiče zbilja ne znam. Nadam se. Najvažnije je da verujem u to što radim.

G.B.: Kako se Vaše pisanje razvijalo tokom godina, koje promene primećujete?

V: Kvalitet je na mnogo višem nivou. Ako pišete, morate i čitati. To je preduslov za kvalitet. Naravno nisam zadrt, učim, prihvatam sugestije. Sadašnje pisanje vidim kao zrelost za koju ima još mesta.

G.B.: Koja knjiga Vam je bila najizazovnija za pisanje i zašto?

V: Mesečeva ulica. Zato što me je mučila dugo, a često sam opsesivno želeo da je završim. Da bih se oslobodio, sebe u sebi.

G.B.: Da li postoji posebna poruka ili tema koju želite da prenesete čitaocima?

V: Naravno. Postoje poruke koje su između redova, primetio sam da su ih pojedini čitaoci otkrili i podelili svoja saznanja sa mnom. Naravno i teme. Za mene su dve najvažnije teme o kojima pišem odnos prema Bogu i prema ženi. Po meni u tome se i ogleda postojanje čoveka. Isto tako volim da pišem o tabu temama, volim da istražujem. Ako želimo iskreno da postojimo o svemu moramo bez vatre govoriti. To je Sabato opisao o svom delu romana Izveštaj o slepima. Kada bi ljudi bili manje normama okovani i bili iskreniji bilo bi mnogo bolje. I moram naglasiti da sam autor kome je ženski deo publike naklonjeniji, mislim da je to zato što iskeno i hrabro pišem.

G.B.: Kako birate naslove za svoja dela i koliko su oni važni?

V: Volim igre reči, nešto što nije uobičajeno, volim da se poigram pojmovima. Smatram da su naslovi veoma važni, da mnogo govore o delu i autoru. Reći ću Vam mišljenje mnogih ljudi koji se međusobno ne poznaju. Svi oni imali su skoro isto mišljenje, da su naslovi kreativni i ono na šta sam ponosan, da sam kao autor autentičan i da nikoga ne kopiram.

G.B.: Da li imate omiljenog junaka ili junakinju iz svojih dela?

V: Imam. Viktor Dismas, koji se pojavio mi je jedan od omiljenih. Zato što je on sve ono što bih želeo da budem, a nisam. Volim ga što je jedini hrabar da se svađa sa mnom i da mi se suprotstavi. Drag mi je lik i iz romana koji pišem, ženski lik. Neobična je i puna paradoksa. Hrabra je i krhka. Živi i ne predaje se, a drugačija je, ima hrabrosti. Moji junaci uglavnom su iz nevidljivog sveta, mnoge nikada nisam susreo ali bolje me poznaju od onih koji se u hodu sudaraju sa mnom, pričaju sa mnom, postoje oko mene.

G.B.: Kako se nosite sa kritikama i povratnim informacijama od čitalaca?

V: Kao pisac ja sam anoniman. Literatura koju pišem nije popularna. Ali postoji dobar broj čitalaca koji se upozao sa mojom literaturom i njihovi komentari su iskreni i povoljni. Drago mi je da je tako. Ja volim kritiku, ali kritika nije malicioznost koju neki iskažu. Što se tiče zvanične kritike, nisam im zanimljiv rekao bih da me ignorišu. Ali ima u tome mnogo toga dobrog. Da to što radim ne valja, ismevali bi me. Ali ćute, to nešto znači. Osim toga čast izuzecima savremena kritika pretvorila se u pijacu, pa po principu ko koliko plati. Tako se verovatno i nagrade zaslužuju ali srećan sam ne pripadam tom miljeu. I reći ću i ovo, svako delo koje napišem dajem na čitanje prvo svom prijatelju pesniku Vladanu Jovanoviću i ako on da zeleno svetlo tada znam da to vredi.

G.B.: Recite nam neku anegdotu ili zanimljivost iz Vašeg rada?

V: Mnogi moji prijatelji bili su iznenađeni kada je izašla moja prva knjiga. Jednostavno nije se to uklapalo u sliku o meni. Nadam se da sam ih uspešno demantovao. A ima jedan komentar jedne dame pisca rekla mi je u ovom smislu: nisam ljubitelj tvoje literature, ali kvalitet ti niko ne može osporiti.

G.B.: Kako se pozadina i lično iskustvo odražavaju u Vašem pisanju?

V: Dosta. Autor dosta toga prenosi iz sopstvenog iskustva. Moja literatura ima snažan lični pečat, iskrena je. Ali to ne znači da sam ja u svakoj rečenici, ideji, tada bi to bio dnevnik.

G.B.: Kako vidite ulogu književnosti u društvu danas i kako se nosite sa izazovima savremenog sveta?

V: Književnost malo šta može promeniti. Ali svako ko piše, stvara, ostavlja trag. Ostavlja trag da je dao sve od sebe, borio se. Svet savremeni je pretvoren u jedan veliki konc logor. Orvelova 1984. došla je do punog izražaja. Ne želim da zvučim mračno, ali strahujem da živimo u predapokaliptičnim vremenima. Bojim se da što je svet više napredovao tehnološki, postajao je suroviji i bezosećajniji. Što se tiče pisanja i književnosti u Srbiji, ja vidim dve male grupe koje mnogo galame. Obe su u službi nametnutog i neiskrene su. Lažno rodoljublje i lažni kosmopolitizam. Tu se diktiraju teme i u skladu sa tim oni i pišu, misleći da su značajne veličine. Tvrdim vreme će ih izbrisati. Ali postoje i oni tihi, koji trpe nepravde i rade. Govore o važnim temama. Promovišući knjige upoznao sam mnoge kvalitetne i divne ljude, slobodoumne ljude. Postoje mesta gde je i anonimnim piscima omogućeno da predstave svoja dela. SKC Kragujevac, Evergrin Kraljevo, kafe Trubadur Subotica i ima ih još.

G.B.: Koji savet biste dali mladim piscima?

V: Da dosta čitaju i uče. Da pišu i veruju u svoj rad. I da izaberu kvalitetne ljude koji će im pomoći da knjige budu na zavidnom nivou. Da se klone raznih „veličina” koje imaju samo brendirana imena i ništa više.