Kafanski život u Beogradu počinje davne 1522. godine. Te godine Turci  u jednoj zgradi na Dorćolu otvaraju prvu kafanu i u njoj počinju da služe kafu.  Uživanje kafe sa Istoka je na Zapad preneto u XVI veku. Posle Beograda, prvu kafanu, 1592. godine, dobija Sarajevo, London 1652, dve godine kasnije  Marselj, a Beč 1683. godine.

Sam naziv, kafana, u Beogradu i Srbiji počinje da se koristi tek posle 1738. godine, kada su Turci ponovo došli u Beograd, posle vlasti Austrije.  Vidoje Golubović u svojoj knjizi “ Kafane i Mehane starog Beograda” piše da se u turskim izveštajima iz XVI veka opisuju beogradski karavan saraji i hanovi. Hanovi su imali bolji komfor i služili su za boravak gostiju od više dana.

O prvim kafanama u Beogradu, pisao je, 1740. godine, putopisac Keper, koji ističe da su jedne kafane posećivali muslimani, a druge hrišćani. Keper tom prilikom daje opis kafane "Crni orao" na Dorćolu, koja je, kako veli, najbolja u gradu.

Kafana "Crni orao" bila je na spratu zgrade na uglu današnjih ulica Dušanove i Kralja Petra, a do nje se dolazilo trošnim drvenim stepenicama. Kafana nije imala stolove, stolice ni klupe, već minderluke prekrivene ćilimima. Visina kafane nije dozvoljavala da se u njoj čovek uspravi. Zidovi su bili išarani zelenom, crvenom, modrom i narandžastom bojom, a na ulazu je bilo postavljeno nekoliko krčaga.

Početkom XIX veka knez Miloš uvodi porez za mehandžije i obavezu dobijanja dozvole za rad. Mehane su bile stecište trgovaca i špekulanata, a u Savamali i Bukurešt-mali već je 1826. godine bilo alkoholnih pića, ali i bluda.

"Beograd najveći broj gostionica i kafana dobija krajem XIX i početkom XX veka. Grad u nekim statističkim procenama na pedeset stanovnika ima po jednu kafanu ili gostionicu. Na Pozorišnom trgu, danas Trgu Republike, u tom periodu je bilo šesnaest kafana, a u Poenkareovoj, danas Makedonskoj ulici, od 40 kuća 17 je bilo kafana ili gostionica. Na Varoš kapiji je bilo 12, na Terazijama 11, u Skadarliji sedam, na Slaviji devet, u Dubrovačkoj ulici, u donjem delu, 16 kafana i gostionica", navodi Golubović, objašnjavajući da su, ma kako se zvale, kafane imale izuzetno mesto u razvoju društvenog, privrednog i kulturnog života Beograda.

Kafana je bila mesto gde su sedeli znani i neznani, slavni i neslavni pisci, pesnici, urednici novina i časopisa, novinari, glumci i razni umetnici, slikari i vajari, sportisti, političari... Kafana je bila mesto gde su nastala i značajna književna dela. Setimo se Branislava Nušića i humoriste Brane Cvetkovića, koji je sve svoje vodvilje, skečeve i šaljive pesme napisao u kafani. Kafana je bila mesto književnih diskusija, sukoba oko književnih pravaca, putokaza i književnosti. I ne samo to. U kafanama su čitane nove pesme, koje su tako počinjale da žive i prenose se, da dobijaju dušu

Kafana je bila prihvatilište za beskućnike, boeme, vračare, putnike namernike, studente, ljude bez stana, prostitutke... Mnoge beogradske kafane imale su svoju fizionomiju, karakter i krug gostiju.

Beograd je, ne tako davno bio čuven po svojim kafanama, koje su bile jedan od simbola našeg glavnog grada. Nažalost, poslednjih godina te kafane polako ali sigurno nestaju, a na njihovim mestima otvaraju se banke, restorani brze hrane, ekskluzivni kafići i druga obeležja tranzicije. Doduše i savremena mladež, poput svojih predaka voli da posećuje "ugostiteljske objekte", pa su beogradski kafići, baš kao i nekadašnje kafane puni tokom većeg dela dana. Ali, u njima danas važe neka druga, manje romantična pravila ponašanja, koje su u skladu sa savremenim načinom života. Onih starih, dobro poznatih kafana ostalo je svega nekoliko. One svedoče o "dobrim, starim vremenima" i jednom drugačijem Beogradu, koga više nema. A ta beogradska boemija svoje početke imala je još sredinom 19 veka.

Da su kafane i mehane od davnina obeležje srpske prestonice svedoči činjenica da je, još knez Miloš Obrenović 1859. godine posebnim dekretom regulisao njihov način rada, izgled, kao i pravila ponašanja u njima. Tada su i jasno razgraničeni pojmovi "kafana" i "mehana".

Mehane su bila mesta na kojima je moglo da se dobije prenoćište i hrana, dok se u kafanama služilo samo piće. Propisom, koji je 1859. doneo knez Miloš predviđeno je da kafane i mehane moraju biti izgrađene od tvrdog materijala i imati ulaz sa čela, a ne iz dvorišta. Po tom propisu bilo je predviđeno i da pojedini lokali, unutar gradskih zidina mogu da uposle devojke, ali maksimum dve, objašnjava Videje Golubović, autor knjige "Mehane i kafane starog Beograda".

Ovaj propis bio je, za javni život Beograda od ogromnog značaja. Jer, gotovo da nije bilo sokaka u ondašnjoj varoši u kome se nije nalazila barem jedna kafana ili mehana. Tako je, recimo, krajem 19 veka bilo zabeleženo da se, u današoj Makedonskoj ulici nalazila 41 kuća i 21 kafana. Slično je bilo i u ostalim delovima grada, pa je Golubović uspeo da popiše čak 960 kafana i mehana koje su, u Beogradu postojale u periodu od 1860. do Drugog svetskog rata (kada se tome dodaju i lokali o kojima ne postoje pisani tragovi može se zaključiti da ih je bilo i više od hiljadu).

Svaka kafana starog Beograda imala je svoj "imidž". Znalo se kakvi gosti u nju dolaze, kakvo se piće služi, o čemu se raspravlja. Tako je, recimo kafana "Dardaneli", koja je srušena 1901 godine, a nalazila se na mestu današnjeg Narodnog muzeja važila za prvo stecište boema, pa su, kada je doneta odluka o njenom rušenju zbog toga nastali i pravi protesti. Kasnije se, po boemiji pročula "Pozorišna kasina", smeštena u blizini Narodnog pozorišta, da bi se tek krajem 19. veka boemi preselili u Skadarliju. Naravno, kafane i mehane bile su poznate i po drugim, značajnim događajima.

U kafani "Proleće", kasnije nazvanoj "Hamburg" zasijala je prva sijalica u Beogradu. Zanimljivo je da se na tom mestu, u Masarikovoj ulici danas nalazi zgrada Elektrodistribucije. Prvi telefon u Beogradu zazvonio je, takođe u kafani i to u "Tri lista duvana", dok je prvi sajam knjiga 1893. održan u "Kolarcu", kafani koja se nalazila na današnjem Trgu Republike. U kafani je prikazan i prvi film, a zanimljivo je da se posle Prvog svetskog rata u "Kasini" jedno vrme zasedala i Narodna skupština, objašnjava Golubović.

Budući da je politika i tada bila omiljena tema, a suparništvo među strankama veliko kafane i mehane delile su se i prema partijskoj pripadnosti gostiju. Tačno se znalo koje kafane važe za "radikalske", a koje za "naprednjačke", gde se okupljaju liberali, a gde socijalisti. Vlast i pojedine stranke umele su da u kafane, u kojima se okuplja "suparnički tabor" pošalju i svoje špijune koji su, imitirajući obične goste prisluškivali šta im protivnici spremaju ili kakvo je raspoloženje naroda prema vlasti.

Svoje kafane imali su i poznati inudstrijalci. Tako je, u Skadarskoj, u blizini čuvene pivnice postojala kafana "Bajloni" (kada je ona građena na tom su mestu pronađeni ostatci praistorijskog čoveka), dok je kafana "Smutekovac" pripadala Vajfertu. Ona je tako nazvana po Smuteku, Čehu koji je jedno vreme bio njen vlasnik, a zanimljivo je da je, prilikom posete Beogradu tu boravio i Nikola Tesla.

Ali, kafane su najviše bile čuvene po beogradskim boemima. Njihovi nezaobilazni gosti bili su Đura Jakšić, Laza Kostić, Vojislav Ilić, Janko Veselinović, Laza Lazarević, Stevan Sremac, Branislav Nušić, Tin Ujević... Gde su boemi tu je i orkestar, a u jednom od njih svirao je i Mihailo Petrović, poznatiji kao Mika Alas, čuveni matematičar i naučnik i još čuveniji boem. Svi oni ostavili su neizbrisiv trag u srpskoj umetnosti i nauci, ali i javnom životu glavnog grada, pa nije ni čudo što se za njih vezuju i neobične priče.
Đura Jakšić voleo je da pije, pa je tako ostao dužan vlasniku kafane "Kod kočijaša". Da bi mu vratio dug naslikao je sedam radnika, inače po nacionalnosti Nemaca koji su, preko puta kafane gradili tadašnju Gradsku bolnicu. Ova slika odmah je nazvana "Sedam Švaba", pa je novo ime, po njoj ubrzo dobila i ta kafana, koja se nalazila u današnjoj ulici Džordža Vašingtona. Imena i to često neobična bila su još jedno obeležje beogradskih kafana. Neka od njih su "Dve lude", "Dve bule", "Zemljotres", "Klanica", "Dobro jutro", "Kafana kod poslednje nade". Bilo je i kafana koje su nosile svetska imena, pa su se zvale "Njujork", "Amerika", "Lion", "Nemački car", napominje Vidoje Golubović, inače dobar poznavalac prošlosti Beograda. Tako se u njegovoj knjizi "Kafane i mehane starog Beograda" nalazi više od osam hiljada informacija o ovoj temi, koje je on voljan i da podeli i sa gostima naše prestonice.