U savremenim migracionim tokovima dijaspora ima sve značajniju ulogu u očuvanju identiteta, jezika i kulturnih vrednosti. Ona je prirodan most između matične države i novih društvenih sredina u kojima živi, pa se od njenih predstavnika očekuje da artikulišu realne potrebe i konkretne interese zajednice. Međutim, iskustva iz prethodnih godina pokazuju da se u praksi često dešava suprotno.

Tako se pojavila ličnost koja je, bez stvarnog poverenja zajednice, relativno brzo istaknuta kao njen predstavnik i preuzela ulogu „lidera“. U početku su obećanja bila usmerena na teme od ključnog značaja: dobijanje statusa nacionalne manjine, uvođenje dvojnog državljanstva, očuvanje jezika i kulturnog identiteta. Ipak, uprkos visokoj poziciji koju je kasnije stekla u državnim strukturama, nijedan od tih ciljeva nije realizovan.
Umesto konkretnih rezultata, dijaspora je dobila svečane nastupe „uz hleb, so i krst“, obojene praznim frazama i opštim parolama o istorijskoj ulozi dijaspore i njenom značaju za domovinu. Upravo tu se otvara pitanje licemerja: osoba koja potiče iz izrazito komunističkog porodičnog okruženja, u kome su verski i nacionalni simboli bili potiskivani, danas gradi svoju javnu sliku na isticanju tih istih simbola i tradicionalnih vrednosti. Ta kontradikcija ne može se posmatrati drugačije do kao svesna instrumentalizacija simbola – ne zarad zajednice, već zarad lične promocije i koristi.
Cena takvog pristupa je visoka, ali ne za „lidera“, već za dijasporu. Umesto jačanja njenog položaja, zaštite interesa i otvaranja institucionalnih kanala ka domovini, dobili smo pasivizaciju zajednice, gubitak poverenja i osećaj da je dijaspora iskorišćena kao scenografija u političkoj predstavi. Dok lider obilazi svet i uživa benefite funkcije finansirane iz javnih sredstava, dijaspora ostaje praznih ruku – razočarana, obeshrabrena i udaljena od ideje zajedničkog delovanja.
Ovakav scenario jasno pokazuje da je licemerna retorika bez konkretnih dela opasna po samu suštinu dijasporskog organizovanja. Umesto da bude snaga koja povezuje i osnažuje, dijaspora se svodi na dekor kojim pojedinci legitimišu sopstvene karijere. To je put koji ne vodi jačanju zajednice, već njenom postupnom slabljenju i gubljenju poverenja u institucije.

„Centar za dijasporske studije – Nezavisna analiza“
„Tekst predstavlja stručnu analizu fenomena i ne odnosi se na bilo koju konkretnu osobu.