AKADEMIK BUROVIĆ NA VRHU SVJETSKE AKTUELNOSTI
– Godine 2011. objavljene su 14 knjiga o njemu –

Piše: Ivan LOVRENČIĆ

Ove godine, 2013., drugim izdanjem njegovog kapitalnog djela KO SU ALBANCI?, koje je izašlo u ediciji Nepročitana istorija Izdavačke kuće GAMBIT iz Jagodine-Srbija, akademik, prof. dr Kaplan Burović je definitivo razbio medijsku titoističku blokadu, koja je počela u eks-Jugoslaviji 1952.godine, odmah poslije objavljivanja njegove disidentne poeme BOJANA, i nastavila se decenijama redom, sve do današnjih dana, a sa grozničavim nastojanjima, pa i kriminalnim, da se ovom izuzetnom književniku, naučniku i publicisti, izuzetnom borcu i heroju za slobodu i demokratiju, bardu poniženih i uvrijeđenih, potlačenih i eksploatisanih, svestrano sabotira život i stvaranje i od drugih, da mu i drugi čine medijsku blokadu, mobing i sataniziranje. Tako je ova blokada proširena i na albanskom terenu, a zatim, preko albanske mafije na vlasti i na drugim terenima. U posljednje vrijeme otkriveni su dokumenti, kojima je albanska mafija direktno i indirektno pozivala na sve strane svijeta, pa i sred Pariza, na francuskom jeziku i preko francuskih medija, da se mobiliziraju i aktiviziraju protiv ovog Akademika, čime se suglasila i jugoslovenska mafija.
Od kad je izašao iz albanskog monstruoznog zatvora Burelji, prije 22 godine (kažnjen na 43 godine kao disidentni književnik i živ odran 10 puta!), ovo sabotiranje je postalo tako flagrantno, tako očito za sve, da su to javno, preko medija, priznali i njegovi neprijatelji. Tako je Ismail Kadare izjavio preko medija da će zavrnuti šiju onima koji bilo što objave Akademiku Buroviću i otvoreno pozvao radio-televizijske stanice da mu ne daju ni mikrofon. Njega slijede Titoisti kao Ilija Petrović, koji isto tako javno, preko medija, poziva ljude da ne čitaju djela Akademika Burovića, a to znači i da mu ih ne objave.
I pored ove monstruozne medijske blokade, koristeći nastalu konjukturu stalinističkih režima u svijetu, Akademik Burović je uspio tu i tamo da se probije pokojim dopisom. U to vrijeme titoističko-enverovska medija činila su sve da dokažu svojim klijentima, pa i cijelom svijetu, da su se demokratizirala, da se više ne pridržavaju naređenja i instrukcija svojih monističkih vlasti, da su sada nezavisna, pa su u tom kolosjeku posebno upotrebljavala ime Akademika Burovića, svijetski afirmiranog kao Antistalinista, objavljujući mu pokoji intervju ili dopis i odmah zatvarajući za njega svoje stranice, oduzimajući mu mikrofon iz ruku i na javnim mjestima, sasvim otvoreno, javno, kako su to učinili i sred Ženeve 1992.godine, na mitingu pred OUN. Sred Crne Gore to je učinila POBJEDA, glavni organ štampe Titoista Crne Gore. Sred Makedonije – list VEST. Sred Srbije – NOVOSTI, a sred Tirane – list RD, glavni organ štampe “Antienverista”.
Isti organ štampe, koji je prije koji dan ili prije koju nedjelju objavio nešto pozitivno za Akademika, odmah počinje sa objavljivanjem svakojakih falsifikata i laži protiv njega, kleveta i intriga, posebno kočijaške provke i uvrede, najprljavijim riječima, pa i pretnjama da će ga ubiti, što su proslijedili i sa više atentata na njega. U Albaniji im je prethodio lično Ramiz Alija, šef “komunističke” Partije rada i presjednik Republike, sa bezbroj piskarala, dok su u Jugoslaviji to činili u početku preko arnauta (najamnika) iz redova albanske dijaspore u Jugoslaviji, koji su nam se pretstavljali kao Srbi, pa i kao Svetosavci, a zatim, u posljednje vrijeme, Titoisti su istakli pomenutog Iliju Petrovića, Šerba Rastodera i neke druge.
Albanska mafija na vlast naređuje ne samo izdavaškim preduzećima da mu ne objave ništa, već i štamparijama, privatnim, da mu ni uz naplatu ne objave ni najmanju brošuru. Preko svojih ljudi u albanskoj dijaspori, ona to naređuje i van njenih granica, pa i sred Prištine, pa i sred Podgorice, sred Skoplja i sred Beograda, sred Berna i sred Pariza. Sred Tirane se priređuju i autodafe, javno se spaljuju djela Akademika Burovića, dok albanski akademici javno, preko medija, pozivaju svoje vlasti da zabrane ulazak u Albaniju ne samo njegovim knjigama, već i njemu samome, koji se više od bilo kojeg Albanca borio za slobodu i demokratiju Albanije. Poslije svega ovoga, busaju nam se u prsa za slobodu riječi i štampe.
Titoističko-enverovska mafija se nije zadovoljila samo člancima i kilometarskim “studijama” protiv Akademika Burovića na svim jezicima svijeta, već su protiv njega objavili i čitave knjige sa više stotina stranica, neke od početka do kraja protiv njega, a neke sa pokojim poglavljem.
U isto vrijeme, prijatelji Akademika, i pored medijske blokade njegovog imena za bilo što pozitivno, ustali su u njegovu odbranu kako su mogli i gdje su to mogli, člancima i studijama, pa i čitavim knjigama. Neverovatno, ali je istina: godine 2011., za i protiv Akademika Burovića objavljeno je, koliko smo do sada saznali, ništa manje već 14 knjiga, što ne vjerujemo da je slučaj ni sa kojim drugim književnikom, ponajmanje sa naučnikom, pa ni sa društveno-političkim ličnostima. 14 knjiga! Ne 14 članaka, već knjiga ! Članci, koji su te godine objavljeni, bezbrojni su.
Tako, ne samo naša i albanska medija, već i svijetska, bruje o Akademiku Buroviću, iako su Titoisti, u očitoj saradnji sa Enverovcima Albanije, preduzeli sve mjere da mu se ni ime ne spominje, kako bi ga izbrisali i iz svijesti njegove rođene djece, kamoli naroda. I pored toga, ne samo medija drugih naroda, već i albanska, pa – kako vidite – i naša, ne skidaju ga sa svojih prvih stranica. On je danas na samom vrhu svjetske aktuelnosti i svjetske slave, ne samo svojim herojstvom u borbi za slobodu i demokratiju, već i kao publicista, književnik i naučnik sui generis. Njegovom veleslavnom poemom BOJANA, objavljena u Dubrovniku 1952. godine, on je eklipsirao Milovana Ðilasa i sve ostale književnike, jugoslovenske i svijetske, afirmirajući se kao disidentni književnik Br. 1 ne samo na jugosloveskom planu, ne samo na balkanskom i evropskom, već i na svijetskom planu. On je i iz zatvorske ćelije svidirao sve književnike ovoga svijeta, probijajući svojom umjetničkom metaforom debele zidine od armiranog betona zatvora Burelji i crno na bijelo bilježio stihove svog veleslavnog soneta DOĆI ĆU! na stranicama časopisa NËNTORI, glavni organ Saveza književnika Albanije: primjer ovaj bez presedana u istoriji čovječanstva! On je svidirao ne samo Josipa Broza Tita i Envera Hodžu, već i samu smrt: Kad je Josip Broz, sred Beograda, naoružan do zuba, potpisao Albancima tapiju Kosmeta, Akademik Burović, okovan u gvožđe i beton zatvora Burelji, kliče:
PIČKA VAM MATERINA
ALBANSKA SOCIJAL-FAŠISTIČKA I ŠOVINISTIČKA, BAGRO!
MIČITE RUKE SA KOSOVA, JER JE BILO I JESTE NAŠE!
Nekoliko minuta prije objavljivanja ekskluzivne tele-reortaže MANDELA ALBANIJE, posvećena njemu od poznate novinarke Vesna Jugović, čitavih 45 minuta, direktor TV Srbije poziva na telefon Akademika Burovića i kaže mu: “Profesore, do danas TV Srbije nije nikome dozvolila da se preko njenog mikrofona i ekrana psuje niko. Vama to dozvoljavamo, jer ste to svojom krvlju i svojim životom zaslužili !”
Aktuelno Akademik Burović se afirmirao ne samo kao Mandela Albanije, već i Balkana, ne samo od njegovih suboraca i prijatelja, već i od njegovih neprijatelja, ne samo od kad je izašao iz albanskog zatvora, već i u zatvorskim ćelijama, pa i pred sudom, braneći sebe i stvar za koju se borio, čime je primorao ne samo javnog tužioca, već i predsjednika vlade da tu, pred sudom izjavi da je Akademik Burović bio konstruktivan građanin i da se oni nadaju da će takav biti i u buduće, stvar ova koja se nije desila u Istočnim zemljama sa nijednim drugim političkim osuđenikom, a što je Akademik Burović stostruko i dokazao. On je bio i ostao konstruktivan građanin do te mjere, da su mu i presjednici republika i vlada, njegovi dokumentirani neprijatelji, javno izjavili izvinjenje za sve zločine koji su mu učinjeni. I dok mu sa jedne strane izjavljuju izvinjenje, sa druge strane nastavljaju da ga drže po crnim listama i da ga proganjaju novim zločinima.
Kao naučnik, svojim albanološkim tezama, po kojima Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamoli na Kosmetu, pa ni sljedbenici Ilira, kamoli i Pelazga, Akademik Burović je svidirao ne samo albanske akademike, naučnike, istoričare, već i svijetske. Njegovim tezama on je uzdrmao ne samo zgradu Akademije nauka Albanije, već i sve druge po svijetu, među prve – zgradu Srpske Akademije nauka i umjetnosti, koja sramno i zločinački ćuti o njegovim značajnim naučnim otkrićima, o njegovim značajnim djelima, napisana krvlju i stravičnim stradanjima Akademika i njegove porodice, njegove maloljetne djece, a za koja otkrića se iz dana u dan očekuje da mu se dodjeli i Nobelova nagrada.
Nema dana u godini da se ime Akademika Burovića ne bilježi na stranicama svijetskih medija o ovom ili onom aktuelnom naučnom problemu, a vezan i za svakodnevne društveno-političke probleme. Do danas njemu su objavljeni oko 100 intervjua, u preko 100 zamašnih studija govori se o njemu i njegovom stvaranju, u nekoliko hiljade članaka i prikaza tretiraju se njegova djela i doživljaji. Samo je knjiga do sada objavljeno o njemu oko 150. Neke od početka do kraja govore samo o njemu i njegovom stvaranju. U nekima ima po nekoliko pogljavlja, ili stavova. Nema godine da se o njemu ne objave pet-šest, pa i više knjiga. Godine 2011, koliko smo do danas konstatirali, objavljene su ništa manje već 14 knjiga! Pet na našem jeziku, srpskom jeziku, sedam na albanskom, jedna na francuskom i jedna na svim jezicima svijeta, počev od engleskog, preko francuskog i ruskog, do njemačkog i drugih jezika. Od ovih 14 knjiga, 5 su napisane od srpskih autora, 7 od albanskih, jedna od francuskog autora i jedna je kolektivno izdanje svijetskih autora. Srpski autori, uopšte uzev, uzimaju ga u odbranu od intriga, od sasvim bestidnih, zločinačkih falsifikata, kleveta i laži, koje na sve moguće načine proturaju i rasprostiru po svijetu protiv Akademika Burovića njegovi albanski neprijatelji, organizovani i instruirani za to od albanske mafije Enverovaca. Ali, među njima, ima i pokoji, koji se oprijedelio protiv njega, ni najmanje ne izostajući sa njegovim napadima iza albanskih neprijatelja Akademika Burovića. Knjige albanskih autora su pretežno protiv Akademika, ali i ovdje ima i takvih koji ga brane. Tako, jedna od knjiga na albanskom jeziku jednog albanskog autora diže našeg Akademika u nebesa, kao najvećeg savremenog književnika Albanije, kao najvećeg savremenog HEROJA Albanije i albanske dijaspore po svijetu, dok ga druga knjiga srozava i valja po imaginarnom blatu, gdje su ovi Albanci od vremena htjeli da vide Akademika Burovića, za što su od vremena i učinili sve, ali uzalud, jer - kako kaže poznati srpski književnik Miodrag Lukić - Akademik Burović je dragulj, a dragulj - i u blato da ga baciš - ostaje ono što je –  d r a g u l j. Akademik Burović je kao rijetko ko dokazao kako se i bosonog može preći neokaljan preko blata ne samo Josipa Broza Tita, već i preko superblata njegovog albanskoh homologa, Envera Hodže. Akademik Burović nam je dokazao da sputane noge dva put brže kroče i da pravi heroji ne posustaju nikada, jer se bore do poslednje kapi krvi i do poslednjeg daha. I njegovi albanski neprijatelji su javno priznali da su od Akademika Burovića učili i naučili mnogo, ne samo obični ljudi, već i studenti, profesori i akademici.
Francuski autor postoji na pozicije pisca koji gaji najveće poštovanje za našeg Akademika, dok autori djela na svim jezicima svijeta nastojavaju da budu što objektivniji, ističući istinu o Akademiku Buroviću, kako u vezi njegovog života i borbe za slobodu i demokratiju, tako i u vezi njegovog stvaranja, književnog i naučnog.
Uzeću u kratku analizu sve knjige, objavljene 2011. godine o Akademiku Buroviću, da bih vas suočio sa istinom o svemu što vam rekoh:

1.- ANONIMUS: HISTORI E LETËRSISË SHQIPTARE (ISTORIJA ALBANSKE KNJIŽEVNOSTI), na portalu, 20.06.2011. Pošto je izašao Akademik Burović iz albanskog zatvora i uspio da se afirmira na sve strane svijeta, albanska mafija na vlast, koja ga negirala kao književnika, koja mu je osporavala i srednje obrazovanje, osporavala mu i zatvor i djela, neočekivano ga uvodi u svoju istoriju albanske književnosti, naravno sa puno netačnosti, sa puno neistina i tendencioznih denigriranja. Vidite što su tamo konkretno napisali:
“Jedan prozni pisac, koji se ponovo istakao poslije godina interniranja je Kaplan Resuli (r. 1934), poznat i sa imenom Kaplan Kaluši. Resuli se rodio u Ulcinju i studirao je u Skoplju. Studije je završio 1957. Prve pripovijetke su mu objavljene u književnom časopisu Kosova JETA E RE. Resuli se istakao u prvom pokoljenju serioznih proznih pisaca Kosova, pokoljenje koje se afirmiralo na kraju godina pedesetih, a koji su srpske vlasti politički primorale da ćuti. Od drugih ovog pokoljenja, Adem Demači (r. 1936) uhapšen je 1959, Martin Camaj (r. 1925) emigrirao je u Italiji, Ramadan Redžepi (r. 1940) pobježe u Švedskoj, dok Anton Pašku (1937-1995) i Azem Škreli (r. 1938) sljijegli su se u ćutnji. Sâm Resuli je uhapšen 1959. iste godine sa Demačiem, dok – poslije godinu ipo dana zatvora – učini fatalnu grešku jer je vjerovao da će naći slobodu u Albaniji. Emigrirajući plivanjem preko rijeke Bojane, on je uhvaćen od albanskih vlasti i odveden je u jednom logoru interniranih u Lušnje, gdje su ga držali dvije godine. Poslije ovoga, u šesdesetim godinama dobi pravo kao književnik i stiže da objavi proze u književnim organima štampe Nëntori i Drita. Među njegovim knjigama ove periode su roman od 392 stranica IZDAJA, Tirana 1965, za koji se najviše spominje; jedna zbirka pripovijedaka za Kosovo sa naslovom ODJEK KORABA, Tirana 1968, i novela ZMIJA, Tirana 1969. Godine 1966, Resuli je imao po prvi put konflikt sa vlastima zato što se otvoreno izrazio kritikama za Ismaila Kadare. Optužen kasnije za izdaju (agitaciju i propagandu), kažnjen je 1970. sa 15 godina strogog zatvora, koji mu je kasnije produžen do 43 godine. Pušten je na kraju 1991. i interniran je u selo Plug, u blatišta Muzećeje. Sada živi kao emigrant u Ženevi, Švajcarska, gdje je objavio mnoga nova djela, počev sa zbirkom pjesama ZRACI NADE.”
Mi se nećemo baviti sa detaljnom analizom ovog pasusa. Naglašavamo samo da Buroviću prve pripovijetke nisu objavljene u književnom časopisu Kosova JETA E RE, već u književnom časopisu Crne Gore SUSRETI, na Cetinje. Pa i kad su počeli da mu objavljuju i u JETA E RE, na albanski jezik, bili su to prevodi sa srpskog originala, od vremena objavljeni u pomenutom časopisu SUSRETI. Preko svega, ti prevodi nisu njegovi. Učinili su mu ih drugi, jer Burović tada nije znavao albanski. Sačuvano je pismo, kojim ga Esat Mekuli poziva da što prije nauči albanski jezik i da počne da piše direktno na tom jeziku, za što Burović napušta Pravni fakultet i prelazi na Albanologiji u Skoplje.

2. BRISKU Bahri: POLEMIKË lidhur me falsifikimet shkencore kundra shqiptarëve të Kapllan Buroviqit (POLEMIKA u vezi naučnih falsifikata Kaplana Burovića protiv Albanaca),- Ulcinj 2011, štampana u Skadar (Albanija). Knjiga ima 264 stranica, od početka do kraja isključivo o Akademiku Buroviću, prepuna fasifikata i laži, monstruoznih psovki i kriminalnih uvrijeda.
Ko je Brisku Bahri? Albanac iz Ulcinja, sin baliste Ibrahima Brisku, od malih nogu špijun i provokator u službi UDB-e. Preko ovoga UDB-a je stavila u policijsku obradu Akademika Burovića svakakvim provokacijama. Njega su mu izveli i kao glavnog svjedoka optužnice na suđenju u Tetovo godine 1959, kao i protiv drugih, jer su ga po sudskim salama šetali kao službenog svjedoka protiv političkih uhapšenika. Bazirajući se na njegove laži, Akademik je tada kažnjen na dvije godine strogog zatvora, tobože za neprijateljsku propagandu, razorena mu je porodica i opljačkano sve. Godine 1997, pred sudom u Ulcinju, Brisku Bahri će priznati usmeno da je godine 1959, pred sudom u Tetovo, lagao. U njegovoj pomenutoj knjizi on to sada i pismeno priznaje, optužujući oficire UDB-e da su ga oni tako naučili i tražili to od njega. Pred sudom u Tetovo ovaj je Albanac falsifikovao i sudska dokumenta, sigurno zahtjevom onih koji su inscenirali taj sudski proces protiv Akademika Burovića.
B.Brisku priznaje da su ga pozvali u Tiranu, da su mu Enverovci dali gotove materiale i tražili od njega da napiše tu paskvilu, kojom ponavlja sve što je prethodnih godina pisao protiv Akademika Burovića, ali se tu i tamo i “ispravlja”.
Tako, dok je u prethodnim paskvilama pretendirao da je ime Akademika “albansko” RESULI, sada priznaje da mu je ime BUROVIĆ; dok je prije optužio Akademika da je porekao albansku nacionalnost i izjavio se za SERBINA, sada priznaje da je po nacionalnom porijeklu od pravoslavnih Srba Boke Kotorske, ali dodaje: pošto je rođen u Ulcinju i tamo toliko vrijemena živio u zajednici sa Albancima, treba da se izjavi za Albanca. Divne li logike ovog albanskog “profesora” i “doktora” nauka! Amanati đe nauči tako? ! Da te nisu i u Tirani - šišali ?! Izvinite, htjedoh reći - slali !
B.Brisku se upinjao, kako su ga to instruirali u Tirani, da Burović nije ni akademik, ni profesor, ni doktor nauka. Štaviše – da nema ni srednje obrazovanje. Sada, u ovoj novoj paskvili priznaje da je završio visoke studije u Skoplju i da se po drugi put diplomirao u Tirani, samo ne ispitima: po njemu sekretarica Filozovskog fakulteta u Tirani, kad je Burović izašao iz zatvora, pozvala je dotične autoritete da mu potpišu potvrdu da se diplomirao na tom fakultetu prije hapšenja. U nastavku protestira: “Zonja, referente e atij fakulteti, së pari nuk është e lejueshme të bëjë falsifikime të tilla ndëshkuese”, str. 131. (Prevod: “Gospođa, referent tog fakulteta, prije svega nije dozvoljeno da čini trakve kažnjive falsifikate”.). Albanski jezik ove paskvile je monstruozno masakriran pravopisnim i gramatičkim greškama, iako pretendira da je imao za lektora nekakvu prof. Teuta Brisku.
Što se tiče titule akademika, sada priznaje da su mu je dodelili “bozadžije” u Istanbulu, jer za njega akademici su samo oni kojima je ta titula dodjeljena od Tita i Envera Hodže.
Dok je prethodnim paskvilama negirao Akademiku Buroviću autorstvo njegovih djela, sada mu to autorstvo priznaje, samo – eto, ta su djela za njega bez ikakve vrijednosti, ni umjetničke i niti naučne.
Sve propraća takvim psovkama i takvim uvredama protiv Akademika, da je od njih nemoguće pročitati tu knjigu bez gađenja. Svakome je jasno da je ova paskvila napisana da provocira Akademika Burovića za lično obračunavanje sa ovim arnautom, da bi Titoisti time opravdali novo hapšenje Akademika i njegovo definitivo likvidiranje. Ovo nam dokazuje i činjenica: Akademik Burović je bacio na sud Brisku Bahriju u Ulcinju. Sud to odbija kao neosnovano, pošto je po zakonima Crne Gore navodno odobreno ne samo da se laže, psuje i vrijeđa po miloj voli, već i da se persekutiraju ljudi, da im se organizira mobind, da se sataniziraju svakakvim falsifikatima i lažima, pa i da se provociraju za lično obračunavanje.

3.- BRISKU, Bahri: KUSARËT DHE DETARËT SHQIPTARË (ALBANSKI GUSARI I POMORCI),- Ulcinj 2011. Kao nagradu za prethodnu knjigu, ovom baliji su Titoisti, u saradnji sa Enverovcima, objavili iste godine ovu drugu knjigu, gdje opet falsifikuje, psuje i vrijeđa, intrigira i provocira Akademika Burovića, pa piše i ovo: “Unë si shqiptar kam botuar tre fejtone kundra këtyre shtrembërimeve të tia (të Akademikut Resuli,- IL) antikombëtare, por këto janë të pakta, andaj duhet që çdo intelektrual që merret me ketë lami t’i kundërvihet shkrimeve të tija”. (Prevod: “Ja, kao Albanac, objavio sam tri feljtona protiv njegovih (Akademika Burovića,-IL) antinacionalnih izopačivanja, ali ovo je malo, zato treba da svaki intelektualac, koji se bavi ovim problemima, da se suprotstavi njegovim napisima”.)

4.- KADARE, Elena: KOHË E PAMJAFTUESHME (NEDOVOLJNO VRIJEME),- Tirana 2011. Elena je supruga Ismaila Kadare, jednog od najvećih albanskih neprijatelja Akademika Burovića, koji je lično do sada objavio tri knjige na albanskom i stranim jezicima protiv našeg Akademika, na što mu je i Akademik odgovorio sa tri do sada objavljene knjige. Ona spominje Akademika Burovića kao prvog književnika, koji je javno ustao i kritikovao njenog supruga za ideološka skretanja u “romanu” PËRBINDËSHI (MONSTRUUM).
Ovo je istina. Do tada nijedan Albanac nije se usudio da kritikuje Kadarea za bilo što. Potstaknut smjelošku Akademika, poslije nekoliko mjeseci diže se protiv Ismaila Kadare i albanski književnik Biljalj Džaferi, koji odmah poslije toga izbježe u SAD, jer je znao što ga čeka u Albaniji. Ali ruka albanskog SIGURIMI-a (pandan naše UDB-e !) je duga, pa ga i tamo stiže: Biljal Džaferi je ubijen od Enverovaca. Isti ovi Enverovci, konvertirani preko noći u „Antienverovce“, pošto su ga oplakali krokodilskim suzama, iskorišćavaju sada ime Biljalja Džaferi da nam se pretstavljaju kao „demokrati“, kao „Anrienverovci“, što su htjeli da učine i sa našim Akademikom, ali im se ovaj suprotstavio i nije im dozvolio to, ni da ga ubiju-oplakuju, niti da ga iskoriste. Naprotiv, i demaskirao ih je, pa i nastavlja da ih demaskira kao niko drugi ni prije, niti poslije njega.

5.- MARCON, Auguste: L'EGLISE ET LES PAUVRES,- Paris 2011, L'Hartmatan, Amazon France FNAC. Na strani 106 citira iz poeme Akademika Burovića LES TEMOINGAGES stihove:
Vos policiers m'ont torturé!
Avez-vous des témoins?!
Je vous demande, braves gens,
Mes dents, qui les a cassées?
Mes cheveux, qui les a arrachés?
Mes yeux, qui les a crevés?

Original na srpskom:
Zatvorenik: „Gospodine javni tužioče, vaši su me milicioneri mučili!“
Javni tužilac: „Imate li dokaza?!“
Pitam vas, pošteni ljudi,
Moje zube, ko je polomio?
Moje kose, ko je isčupao?
Moje oči, ko je iskopao?

Vidite djelo Akademika Burovića L'AMOUR DEFENDU, Ženeva 1997, str. 92-93. Auguste Marcon je Francuz, koga ni Akademik, niti mi – ne poznajemo ga lično, ali eto, upoznasmo ga preko njegovog djela, gdje – pored tolikih disidenata – našao je samo Akademika Burovića za dostojnim da mu se obrati i citira ga.

6.- MILIĆ, Radovan: SVETSKI RAT PROTIV JEDNOG ČOVEKA – Akademik Burović disident Br. 1,- Slovenske Konjice (Slovenija), 2011. Pogledajte moto ove knjige: “Ja ne mogu svetu pokloniti dela koja mu je poklonio Akademik Burović. Ja ne mogu svet zadužiti kao što ga je on zadužio, ali mogu moju knjigu o životu i delima Kaplana Burovića približiti svetu. Mogu je posvetiti svojoj deci Branislavu i Milošu, a mogu je posvetiti i narodima, za njihovu dobrobit i – za memento. To činim sa zadovoljstvom. Živeli!”
Poznati srpski književnik Radovan B. Milić, autor više djela i tri romana, kako to naglašava i u moto, svesrdno se zauzeo životom i stvaranjem Akademika Burovića, da bi svijet upoznao sa njim, da bi svijetu približio ovu izvanrednu ličnost i njegovo izvanredno stvaranje, za njihovu dobrobit i memento.
Fragmentom iz poeme BOJANA, on nam očito dokazuje da je Akademik Burović disident Br. 1 svijeta. Bezbrojnim citatima iz njegovog naučnog stvaranja, on nam dokazuje da je ovaj Akademik aktuelno najveći albanolog na svijetu, koji - preko svojih strogo naučnih konstatacija - brani srpski Kosmet i srpski narod onako kako ga do danas još niko nije branio. Između ostalog, na 200 stranica njegove knjige, on kaže i ovo: “Čovek koji je ceo svoj život posvetio nauci, koji je prihvaćen i priznat od strane naučnih svetskih krugova i elite, ne može biti čovek samo jednog naroda, samo jedne vere i jedne nacije. On je čovek svih vera i svih nacija, čovet sveta, jer značajni doprinos njegovih dela prevazilazi okvire granice jedne nacije i kao razvigor obigrava planetu neuništivom istinom o poreklu jednog naroda, koji danas, svojom antinaučnom indoktrinacijom uznemirava ceo svet. Sviđalo se to nekom ili ne…njegova dela pretstavljala su i predstavljaju granitnu i neuništivu gromadu sigurnosti, kao i zaklon pred naletima svetskih oluja i vetrova iz raznih pravaca. Ako je iko mogao munje i oluje i sa Istoka i sa Zapada da pohvati i ukroti u svojim mrežama, to je bio upravo on…Da su svi zajedno, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Albanci, poslušali glas razuma i pameti, glas g. Burovića, do zadnjeg rata nikada ne bi došlo. Mnoge majke, supruge, sestre i kćerke ne bi danas na sebi nosile crninu, a u duši tugu za najdražima. Obe strane su imale, a imaju i danas, razumne ljude – akademike i istoričare, ali isto tako imaju i  političare, koji su daleko od istine, i koji, zbog svojih ličnih i prolaznih pozicija, uspevaju posvađati i dva oka u glavi, a nekmoli dva naroda. Nasuprot učinku akademika Burovića, i njihov učinak se i piše i pamti. Nečija pokolenja će se stideti svojih predaka, a narod će pamtiti i dela i nedela, isto kao što će priznati da je nagovoren na uzaludna krvoprolića…Kamo sreće da su i Albanci i Srbi i svi ostali prihvatili teze akademika Burovića, kojima se mogao sprečiti rat, pa makar iza laži stajala i sama Amerika, kao što je i slučaj…”
Ovom knjigom, a bazirajući se na dokumenta, činjenice i strogo naučna argumenta, Radovan Milić, u svoje ime i u ime srpskog naroda, podigao je akademiku, prof. dr Kaplanu Buroviću jedan spomenik nad svim aktuelnim spomenicima, memento za vječna vremena. On nam je pokazao i dokazao da je ovaj Akademik Vitez nad vitezima i Heroj nad herojima, onako kao što je i Profesor nad profesorima, Doktor nauka nad doktorima, pa i Akademik nad akademicima. Ili nam to nije dokazao lično akademik, prof. dr Kaplan Burović, ne  samo preko njegovih gestova i djela, već i preko diskusija, poslednjih dana upravo na stranicama lista TABLOID i portala ŠTAJERSKE NOVICE ?!

7.- INTERNET NOVINE SERBSKE: http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=14832, Beograd, 02/05/2011. Neverovatno, ali istina: na ovom portalu, na naslovnoj, udarnoj strani, u samom vrhu, objavljuju se odjednom 4 dopisa-studije Akademika Burovića, sve četiri propraćene i njegovom fotografijom. Evo naslovi tih studija: Albanci falsifikuju istinu, Mikrologije za memento, Svač nije albanski grad i Albanci Ulcinja.
Do danas mi ne znamo da je ovo doživio nijedan autor, nijedno pero. Ne na ovom portalu, već ni na jednom drugom portalu Srba, pa i nesrba. Ovo je doživio samo naš akademik, prof. dr Kaplan Burović, sigurno ne za lijepe oči, već za značajnu naučnu istinu, koju je iznio na vidjelo i brani je svojom krvlju i svojim životom, pa i krvlju i životom svoje djece, viteški, herojski, prometejski, kako to još niko nije branio ni sebe i svoju djecu, kamoli narod i domovinu. On je od vremena, iz zatvorske ćelije, spjevao sonet LAOKOON, o mitološkom Laokoonu. Jedan stvarni, živi Laokoon, jeste sâm Akademik Burović. Kao Prometej okovan na stijenu Ženeve sa svojom djecom, gdje mu svi gavrani svijeta čupaji svojim prljavim kljunovima srce i pluća, vade mu oči i piju krv, on nastavlja borbu za naučnu istinu, sam samcat, naoružan samo njegovim perom i – istinom.
Braneći narod i domovinu strogo naučnom istinom, on brani i slobodu i demokratiju cijelog naprednog čovječanstva, kličući preko medija: Ljudi, Hannibal ante portas !

8.- RASTODER, Šerbo: BEGOVI NA GRANICI,- Podgorica 2011. Plagijat djela Akademika Burovića o Resulbegovićima, sa falsifikovanim istorijskim činjenicama i težnjom da Resulbegoviće prikaže španskog porijekla. Knjiga bazdi od muslimanskog fundamentalizma i očitog neprijateljstva prema srpsko-crogorskom narodu. Pošto je prepisao iz Burovićevih djela sve što mu je valjalo (ne spominjući mu ni ime niti djela!), Rastoder ga optužuje za “pseudonaučnika”. Ova je knjiga prividno napisana po narudžbini 4 ulcinjska bega, među kojima je i Akademikov brat Ekrem, eks-sekretar Komiteta SKJ Ulcinja i delegat na XII Kongresu SKJ. Svi prividno neprijateljski raspoloženi prema Akademiku zato što je ovaj promjenio prezime RESULBEGOVIĆ u BUROVIĆ (vratio se na pradjedovsko!) i izjavio se po nacionalnosti slovenskog drevnoga čest, što je i naučno dokazao za sve Resulbegoviće Crne Gore i BiH. Kažemo prividno, jer se iza njih kriju aktuelne crnogorske vlasti, koje još uvijek drže Akademika Burovića u njihove crne titoističke liste.

9.- REVIĆ, Ašim: RADIOGRAFIJA JEDNE MRŽNJE,- Beograd, 17.VI.2010. Drugo izdanje – Ulcinj, 27.VI.2011. Autor ovog djela brani Akademika Burovića od njegovih albanskih neprijatelja, iznoseći dokumenta i činjenice, kojima ih raskrinkava kao falsifikatore, lažove i patološki nastrojene. Kako se jasno vidi iz dokumenata ove knjige, titoističko-everistička mafija je regrutovala i rođaka Akademika Burovića, nekakvog Agim Spuža (albanizirani Crnogorac/), da laje protiv njega po srpskim medijima. Ašim Rević ga demaskira dokumentima, činjenicama i strogo naučnim argumentima.
Evo tri godine što je ova knjiga u cirkulaciji od Beograda do Ulcinja. Agim Spuža se nije živ čuo, ali je zato organizovao sve svoje, ne samo da zatvore vrata Akademiku Buroviću, već i da spaljuju njegove knjige. Učinili su ovo i kod Akademikove rođene braće, pa i kod njegove rođene djece. Gdje ne dospjevaju usmeno, preko telefona huškaju sve protiv ovog Akademika, sigurno svestrano podržani od titoističkih vlasti Crne Gore.

10.- SAGIĆ Sad: ALBANSKI BUMERANG,- Padova (Italija), 2011. Čitaoci poznaju ovog autora po demaskiranju koja je više puta učinio albanskim falsifikatorima istorijske istine na portalima GLAS DIJASPORE, INTERNET NOVINE SERBSKE, pa i na stranicama lista TABLOID. Njegovom knjigom on nam dokumentima dokazuje da su se Albanci, svojim bezobraznim falsifikatima i monstruoznim lažima, klevetama, impenjirali protiv Akademika Burovića ne samo svojim pravim imenima, već pogotovo pseudonimima, pa i srpskim, kao SRBIN, SRPKINJA, KARAÐORÐE, VASOJEVIĆ, DUŠKA, JOVAN, MILOVAN i dr. Tako oni pišu protiv njega kao Srbi i u ime Srba, na stranicama srpsko-crnogorskih i makedonskih portala. U svojoj pakosti, a droga i prostituta dolarima, oni su pokrenuli i posebne portale na srpskom, “crnogorskom” i makedonskom jeziku, praveći se kao da su Srbi, pa i Svetosavci, i pravoslavno-fundamentalistički nastrojeni. Tu svoju nastrojenost oni manifestiraju ne samo protiv Albanaca (naravno – površno i za beznačajne stvari!), već i protiv Srba muslimanske vjere, intrigirajući protiv njih sve i svašta, da bi ih ubjedili da im je bolje da se izjave za Albance i da se sa Albancima ujedine protiv Srba. Srpkinja Svetosavka kliče: “Nema više Srba…kakva tmina, kakva pomrčina…Sram nas bilo i opet! Sram nas bilo od dupeta kad obraza i nemamo!”
Preko tih njihovih portala oni su se posebno okomili protiv Akademika Burovića.
Između ostalog g. Sagić piše: “Od dana izlaska iz zatvora, Akademika Burovića proganjaju albanska i jugoslovenska mafija na vlast, svaka za sebe, a i obe zajedno, u saradnji. Albanska mafija kaže Albancima da je Akademik Burović SERBIN (ovako se oni sa prezrenjem izražavaju!) i da je u Albaniji stigao kao agent UDB-e, pa da je za to tobože i kažnjen. Tako oni nastoje da odbiju od njega svoje Albance, da mu ne čitaju djela i da mu ne vjeruju. I na jednoj njegovoj knjizi, koju je privatno objavio u Tirani, na korici, pored njegovog imena stavili su u zagradi (JUGOSLLAVI, SERBI). Indoktrinirani netrpeljivošću prema srpskom narodu (A prema kojemu ne?!), za njih je to dovoljno da ga Albanci preziru i da ne čitaju njegova djela. Među nealbancima, posebno među Srbo-Crnogorcima i Makedoncima insistiraju da je Akademik Burović ALBANAC, jer – pošto sami mrze Slovene, misle da i ovi mrze Albance, pa tako i na ovoj strani da niko ne čita njegova djela. A kad su saznali da Akademik Burović objavljuje svoje knjige ušteđevinom od one sirotinje, koju mu daju švajcarske vlasti da im ne umre od gladi, ovi su Albanci intervenirali i kod njih da mu skinu status političkog emigranta i da ga proteraju. Švajcarske vlasti proglašuju ga arbitrarno za Albanca (!), skidaju mu status političkog emigranta i spremaju se da ga proteraju. Godinama se Akademik borio sa švajcarskim vlastima da bi im dokazao da nije Albanac ni po čemu, ni po porijeklu iz Albanije, ni po nacionalnosti i niti po državljanstvu, jer je i u Albaniji bio kao jugoslovenski politički emigrant. Dokumentima i naučno dokazanom istinom, Akademik je uspio da ubjedi švajcarske vlasti da nije Albanac. Tako, umjesto da proglase pravosnažnom odluku za skidanje statusa političkog emigranta, dodjeljuju mu status državljanina”.
Za ovo posebnu zaslugu imaju njegove kolege, švajcarski književnici, koji su i preko medija (televizije) intervenirali u odbranu Akademika Burovića kao člana Saveza književnika Švajcarske.
Demaskirajući Srđana Marjanovića, vlasnika portala NOVINAR.de, g. Sagić piše: “Vi, koji u ime “deomkratije” dopuštate neprijateljima naroda i domovine srpske da laju protiv Akademika Burovića njihovim neistinama, pa i uvredama, utoliko prije (kao Srbin!) treba da dopustite nama da ga od njih branimo (S.Marjanović je odbio da objavi dopise Sada Sagića!- IL.). A trebalo bi da to učinite i sami Vi! Pogotovo ako ste pozvali Akademika Burovića da sarađuje u vašem sajtu, a ne da ga preko vašeg sajta napadaju neprijatelji srpskog naroda njihovim lažima i falsifikatima. Lažima i falsifikatima!!! A ne istinom!!! Ne samo kao prijatelji Akademika Burovića, već i kao Srbi, tražimo od Vas da ne dozvolite nikome da upotrijebi Vaš sajt ni protiv Akademika Burovića, kamoli i protiv srpskog naroda. Nije demokratija dozvoliti ološu da laje, falsifikuje, intrigira, spletkari i huška neupućene protiv poštenih, nevinih ljudi, koji su se uz to i žrtvovali lično i porodično u službi naroda i domovine! Demokratija je objesiti ih o taj njihov prljavi jezik!!! Objesiti ih, jer to ne čine nesvijesno, već sasvim svijesno, pa i plaćeni prljavim droga i prostituta dolarom albanske mafije!”
Kako se zna, Akademik Burović se afirmirao među eks-Jugoslovenima pokraj Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i Emira Kusturice, koje je i prevazišao svojom odanošću, svojim doprinosom i požrtvovanjem za stvar srpskog naroda. Nasuprot ovome, “Svetosavci” portala NOVINAR učiniše sve da ubjede Srbe da Akademik nije njihove pravoslavne vjere, već musliman, štoviše i „opijen muslimanskim rasizmom“, pa da tobože hoće da “nama SRBima, ispod žita, na stari komunistički i lopovski način podmeće nešto što nama ne pripada”. Sve ovo bazdi na Albanca Brisku Bahrija. Mora da se iza kojeg “Svetosavca” Srđana Marjanovića krije upravo ovaj Albanac.
Sa druge strane, znajući da je Srbe kroz vjekove održala crkva protiv svih mogućih neprijatelja, vjera u nju i njene pretstavnike, oni napadaju upravo crkvu, počev od običnih monaha i monahinja, pa sve do mitropolita i patrijarha, optužujući ih za svakakve prljavštine, za što ih nisu optužili ni Turci, niti Titoisti. Izvolite samo vidjeti taj portal! U knjizi S.Sagića imate i dokumenat, pismo S.Marjanovića, preko kojeg on spletkari da tobože “Pravoslavlje i Svetosavlje urušava i priprema uniju sa Vatikanom od strane Sinoda SPC i Amfilohija Srbo-crnogorca, koji izbaci pridev “srpska”…”
Moguće zato što su Albanci razglasili ne samo usmeno, već i pismeno, preko njihovih portala i knjiga, da je Akademik Burović “Ciganin”, i to “ruski Ciganin”, g. Sagić u appendix-u njegove knjige objavljuje i recenziju poznatog autora dr Gorana Komar “BUROVIĆI – PORODIČNA ISTORIJA”, a u vezi nove knjige Akademika Burovića. Kako vidimo, Burovići ne samo da nisu soj ciganski, već od Stefana Nemanje nose i titulu grofa, koja – kako se zna – nasljedna je. Akademik Burović je usmeno i pismeno više puta izjavio: “Meni ne bi bilo stid da sam i Ciganin! Pa i ruski! Stidio bih se kad bih bio kao vi što me proganjate i lajete protiv mene!”
Demaskirani Titoisti proglasiše nam Akademika Burovića i za “islamiziranog Arbanasa”. Nema te svinjarije i tog zločina koji nećemo imati od njih !
Iako je svoju knjigu Sad Sagić od prve do poslednje stranice posvetio Akademiku Buroviću, ona je istovremeno posvećena i demaskiranju pakosti albanskih neprijatelja našega naroda, onim njihovim satanskim i perfidnim spičevima, smicalicama, intrigama, koje kao klinove zabijaju među Srbima, da bi ih zavadili i razdrali. Ko god bude pročitao ovu knjigu, naučiće mnogo što, proširiće mu se znanja i horizonti, obogatiće mu se duša i mobilizirati savjest za stvar domovine i naroda.

11. SKURA Gani: BANDA E ZEZË (CRNA BANDA),- Librazhd (Albanija), 2011. Gani Xh. Skura, staroslavnog plemićkog porijekla, poznat je albanski književnik, autor 8 knjiga, otac sedmoro djece, jedan od najvećih albanskih prijatelja Akademika Burovića, njegov suborac za slobodu i demokratiju. Njegovi su pradjedovi vladali oblašću Tirane jedno 2-3 vijeka prije Skenderbega. Kad su Akademika uhapsili u Albaniji, g. Skura je pohitao da pritekne u pomoć suprugi Akademika i njegovoj djeci, čija će imena staviti djeci svoje djece. A kad su Akademika osudili, on je pošao do vrata zatvora sa parčetom kukuruznog hljeba da ga vidi i pita je li stvarno što skrivio, ili je nevin. Kao član Partije rada (“komunističke”!) bio je spreman da interveniše i do Envera Hodže u odbrani svog druga i prijatelja. Ne samo što mu nisu dozvolili da ga vidi, već mu ni hljeb nisu primili. Naprotiv, izdrali su se na njega i pripretili mu. Koliko da znate: Njemici, koja je otišla do vrata zatvora da vidi Ðorđa Dimitrova, pretsjednika Komunističke Internacionale, Gestapoisti Hitlera nisu joj dozvolili da ga vidi, ali su joj hranu primili i dali Ð.Dimitrovu. Nju su uljudno posavjetovali da im više ne izađe na oči. Biografi Ð. Dimitrova ne kažu da je ona pretrpjela bilo što loše od Hitlerovih Gestapoista.
G.Skura, čim se vratio u svoje selo, okupio je prijatelje, rekao im da je Akademik nevin u zatvor i digao zdravicu u njegovo zdravlje. Poslije ovoga su ga uhapsili i kaznili na 10 godina zatvora. U njegovoj Optužnici, kao zločin za koji se kažnjava, piše: “Otišao je da vidi u zatvor Burelji narodnog neprijatelja Kaplana Burovića i odneo mu hranu, a kad se vratio u selo digao je i zdravicu u njegovo zdravlje”.
Pošto je izdržao zatvor do posljednjeg dana, a pošto je proglašena i “demokratija”, Gani Skura je proglašen i za POČASNOG GRAÐANINA grada Librazhd. Čim je izašao iz zatvora počeo je da piše djelo CRNA BANDA, apologija njegove nevinosti, a u isto vrijeme i sjajna odbrana Akademika Burovića od svih besmisljenosti kojima ga optužuju Enverovci i oni koji se od Enverovaca vuku za nos. Između ostalog on tamo piše: “Jedan moj rođak dođe i reče mi da je u grad Ljušnje održan Plenum Centralnog Komiteta Partije rada Albanije i da je sa tribine tog plenuma lično Enver Hodža izjavio da Kaplan Burović nije uhapšen kao agent UDB-e…Kaplanu je učinjen sud u Tirani, iza zatvorenih vrata, bez advokata i u najvećoj tajnosti. Nisu dozvolili ni njegovoj suprugi da prisustvuje…Kaplanu ne samo što nisu dozvolili da ima advokata, već mu nisu dozvolili niti da se lično brani. Na svako pitanje, koje mu je učinjeno, rekli su mu da odgovori samo sa DA ili NE, PRIZNAJEM ili NE PRIZNAJEM. Apsolutno ni jednu jedinu drugu reč! Ovako nije sudio ni Musolini Antonija Gramši-a! Druga Kaplana su osudili za neprijateljsku propagandu protiv narodne vlasti, Partije i socijalizma, za pripremanje begstva i za posedovanje oružja (revolvera) bez dozvole. Isto kao i u Jugoslaviji. Znači nisu ga kaznili kao agenta UDB-e, kako se klevetalo protiv njega i nastavlja da se kleveće…Kako se zna, u zatvor Burelji, Kaplanu Buroviću su povisili kaznu iz godine u godinu zato što se nije slomio, zbog njegovog držanja kao heroj, sve dok mu nije dostigla na 43 godina zatvora…Da nije drug Kaplan vršio neprijateljsku propagandu protiv narodne vlasti njegovim romanom IZDAJA?! Drug Kaplan i da je pravio ma kakvu propagandu, albanske vlasti nisu imale pravo da ga hapse, jer je strani državljanin, jugoslovenski državljanin, i, kao takav, nije polagao nikakav račun albanskim vlastima za njegove misli i ubeđenja, za reči koje je izgovarao, ili štampao. Utoliko manje je za to trebao da snosi i krivičnu odgovornost! Jedino pravo na što su imale albanske vlasti bilo je da ga proglase za personna non grata i da traže od njega, kao takav, kao nepoželjna osoba, da se udali iz Albanije.
Isto tako ni pripremanje bekstva drug Kaplan nije činio, jer – kao strani državljanin – imao je pravo da uđe u koju bilo ambasadu u Tirani i da tamo potraži politički azil. Jednoj ličnosti kao on svaka zapadnjačka ambasada bi mu pružila politički azil i izvela ga iz Albanije bez drače u nogama. Što se tiče revolvera, ja nikada nisam video drugu Kaplanu nikakav revolver. A kao što sam rekao, on je dolazio i u Piškaš (na samoj granici Jugoslavije!), šetali smo zajedno i šumama Piškaša, pa i u pravdu jugoslovenske granice. On, čim saznade da nam je tu, na domak ruke jugoslovenska granica, odmah se vrati nazad, ni da se bojao da mu sa te strane ne dođe koji kuršum! Preko svega, drug Kaplan nije imao potrebu za nikakvo oružje, jer sva smo oružja imali mi, njegovi drugovi, ja i A.Ž., koji smo bili spremni da mu ih stavimo na raspolaganje, pa i da se borimo rame uz rame sa njim.
Svi svedoci protiv njega bili su Kosovci, jugoslovenski državljani, agenti SIGURIMI-a. Rekoše mi da su izašli kao svedoci Optužnice i pesnici Agim Ðakova i Adem Istrefi, sa kojima se drug Kaplan nikada nije družio. A.Ž., upravo zato što nije pristao da izađe kao svedok Optužnice, uhapsili su ga. Kao njega i neke druge. Najveći književni kritičar Albanije Razi Brahimi, član Partije, pozvan od Kaplana, izašao je pred sud kao svedok odbrane. On je oborio optužbe, koje su mu učinili agenti SIGURIMI-a, i dokazao da su oni lagali, razume se – onako kako su ih za to instruirali oficiri SIGURIMI-a. Isto ovo su učinili i pesnik Sadri Ahmeti, i emigrant M.B., kome su slomili i ruku pod istragom, mučeći ga da bi pristao da i on laže kao ostali. Štoviše, kažu da je i pred sudom manifestirao znake ludila, jer – pod istragom – tako su ga mučili, da su mu prouzrokovali teške psihičke traume. Sve tri optužbe protiv druga Kaplana su inscenirane…”
Gani Skura je posvetio i jednu pjesmu Akademiku Buroviću, koja je objavljena od vremena u reviji YLBERI. On ga obožava kao najvećeg savremenog književnika albanske književnosti i klanja se pred njim kao pred Mandelom Albanije, kao pred najvećim herojem, koga je izvela borba albanskog naroda protiv socijal-fašističkog terora Envera Hodže i njegove klike. Albanski mafijaši su učinili sve da odvrate od Akademika Burovića ovog Albanca, da ga ubjede da se i on okrene, kao neki drugi, protiv njega, ali uzalud. Dušu je ispustio Gani Skura, ali prijateljstvo i odanost Akademiku Buroviću nije porekao. On je ovime dokazao da nisu svi Albanci kao degenerik i bitanga, huligan Bahri Brisku. On je dokazao ono što nam je o Albancima od vremena rekao naš Marko Miljanov, da Albanci još uvijek gaje čast i dostojanstvo svojih čestitih predaka.

12.- USHAKU, dr Ruzhdi: ULQINI NË GJURMËT E SHEKUJVE (ULCINJ TRAGOVIMA VJEKOVA),- Ulcinj 1991. Pišući o Ulcinju, Albanac Ushaku, misleći da je Akademik Burović Albanac i da se slaže sa falsifikovanom istorijom albanskog naroda, govori pozitivno za njega i njegovo stvaranje, pa ga više puta i citira u tom smislu. Sem Akademika, on ne poznaje drugog Ulcinjana, koji bi bio dostojan da se spomene pored njega.
A kad je saznao da Akademik kaže da je Srbin, a ne Albanac, preko svega i da se ne slaže sa falsifikovanom istorijom albanskog narodau, preštampao je to djelo i nigdje mu ne spominje ni ime. Pod naslovom ULQINI në përmasa kërkimi dhe frymëzimi (ULCINJ u ramjerima istraživanja i nadahnuća),- Ulcinj 2011., Ušaku preštampava pređašnje djelo bez imena Akademika Burovića i dodaje novo poglavlje, paskvilu Gjurmë e përmasa patronimike (Tragovi i patronimijski razmjeri), gdje od početka do kraja intrigira protiv Akademika Burovića, ne spominjući mu nigdje ime, što su učinili i drugi u njihovim paskvilama, a što nam dokazuje da se instruiraju od albanske mafije. Što je istina: ima i Albanaca koji nisu porekli svoje najljepše riječi izrečene i objavljene za Akademika Burovića. Šta više, jedan od njih, dr Ardian Kljosi, izložen mobingu, izvršio je i samoubistvo, ali se nije odrekao Akademika Burovića.

13.- WIKIPEDIA – Die freie Enzyklopädie: www.enzyklo.de/Begriff/Kaplan%20Burovic
Kaplan Burović (alb. Kaplan Resulli, Kaplan Resuli-Burovich, auch Kaplan Resulbegoviq) (*8. August 1934 in Ulcinj, Montenegro) ist ein Schriftsteller, Journalist und Albanologe.
Burović absolvierte 1958 die Höhere Pädagogische Lehranstalt in Skopje. Von 1953 bis 1955 war er Chefredakteur der Zeitschrift Iskra in Belgrad und Redakteur der Zeitschrift Flaka e Vllaznimit in Skopje. Von 1956 bis 1959 ar beitete er als Lehrer in Tetovo. 1959 wurde er in Tetovo wegen „politischer Agitation“ zu zwei Jahren Haft verurteilt, die er im Gefängnis Idrizovo verbüßte. Nach seiner Freilassung floh er nach Albanien, um in die UdSSR zu emigrieren, aber da sich die diplomatischen Beziehungen zwischen den zwei Staaten zunehmend verschlechterten, durfte er nicht in die UdSSR einreisen.
Von 1963 bis 1970 war Burović Schulprofessor für Geschichte und Literatur in Lushnja und betätigte sich nebenher als Schriftsteller. 1965 lobte der Bund albanischer Schriftsteller Burovićs Roman Tradhtia (Verrat) als „besten albanischsprachigen Roman der Nachkriegszeit“; Burović wurde zum Ehrenmitglied der Albanischen Akademie ernannt. 1969 schloss er an der Universität Tirana ein Studium der albanischen Sprache und Literatur ab, mit einer Arbeit Über den Ulcinjer Dialekt.
Im Jahr 1970 wurde er in Albanien wegen unerlaubten Waffenbesitzes und „regierungsfeindlicher Propaganda“ zu 43 Jahren Haft verurteilt und im Gefängnis von Burrel inhaftiert. 1990 wurde er vorzeitig freigelassen und erhielt mit der Unterstützung von Amnesty International Asyl in der Schweiz. Er lebt und publiziert seither in Genf.
Burović ist Autor mehrerer Romane, Gedichtesammlungen, wissenschaftlicher Arbeiten und polemischer Schriften in albanischer, serbischer (serbokroatischer) und französischer Sprache. Er ist Herausgeber der albanischsprachigen Kulturzeitschrift Ylberi (Regenbogen) und der serbischsprachigen Zeitschrift Ulcinj. Er ist Mitglied des Bundes der Schriftsteller Albaniens und Montenegros.
Burović gilt als ein erbitterter Kritiker des Enver-Hoxha-Regimes. Er zählt neben Fatos Lubonja, Adrian Vebiu und Adrian Klosa zu den herausragenden Dissidenten Albaniens. Wegen des Ausmaßes seiner Strafe betrachtet er sich als „am strengsten bestraften politischen Gefangenen auf dem Balkan“. Mit seiner langjährigen Arbeit an der „Enttarnung albanischer nationalistischer Geschichtsmythen“ und seinen Polemiken mit albanischen Wissenschaftlern und Schriftstellern hat er sich zahlreiche Feinde geschaffen: Laut eigenen Angaben habe er drei Mordversuche überlebt, zwei in Albanien und einen in Genf.
1992 wurde er in Albanien rehabilitiert. Das serbische Fernsehen drehte 1995 einen Dokumentarfilm über ihn („Mandela Albanije“).
Burović ist in zweiter Ehe verheiratet und hat drei Kinder.

Nastavlja se listom objavljenih djela Akademika Burovića, literaturom odakle su crpljeni podaci, kao i lični podaci o Akademiku Buroviću, generalije.
Pošto su vidjeli da je Akademik uveden u ovu svijetsku enciklopediju, koja je na svim jezicima svijeta, uveli su ga i Srbi u svoju wikipediju, pa i Albanci, dok su ga Makedonci uveli u svoju enciklopediju a Crnogorci u svoj LEKSIKON CRNOGORSKE KULTURE, koji aktuelno pretstavlja crnogorsku enciklopediju.

14.- ZHITI, Visar: RRUGËT E BURGIMIT (PUTEVI ZATVORA), IK “Onufri”, Tirana 2011. Ovaj albanski književnik, koji je i sâm prošao kroz zatvor, objavio je više djela i u svakom rekao po koju pozitivnu riječ za Akademika Burovića, priznajući da je on u zatvor pisao i dodavao to svojim zatvorskim kolegama da pročitaju, da se i držao herojski. Naravno da je ovo palo u oči Enverovcima, koji su ga priklještili i eto, u njegovom novom djelu, objavljeno od izdavačke kuće Enverovaca, on piše: “Në burg ishte edhe shkrimtari Kapllan Resuli, ulqinaku i arratisur, që e emruan mësues në shkollën ku unë bëra 8-vjeçaren, në Lushnje. Dhe e arestuan… Po ç’bën mësuesi im në burg? Thonë se rri me pantalona të shkurtëra, grindet gjithë ditën e shkruan se nuk është shqiptar. Jam penduar…Kapllan Resuli që nga burgu e akuzoi diktatorin përlidhjet me Titon”, /str. 295-375). (Prevod: „U zatvor je bio i književnik Kaplan Resuli, izbjegli Ulcinjanin, koga su imenovali za učitelja u školi gdje sam ja svršio 8-godišnju školu, u Lušnje. I uhapsiše ga…Ali šta to čini moj učitelj u zatvor? Kažu da stoji u kratkim pantalonama, svađa se čitav dan i piše da nije Albanac. Pokajao sam se…Kaplan Resuli koji je optužio diktatora za veze sa Titom”).
V.Žiti je sin baliste, koji se slomio još u zatvor. Po izlasku iz zatvora on je hvalio Akademika Burovića da bi tako oprao sebe i pretstavio se kao njegov drug i suborac. Stalno u službi Enverovaca, on je dospio da ga imenuju i za ambasadora.

14 objavljena djela u toku jedne godine za Akademika Burovića! Za što nam svjedoči ovo, ako ne da je ovaj naš Akademik dospio na vrhuncu svijetske afirmacije i aktuelnosti, pa i slave, i pored svih prepreka, koje su mu se učinile i čine mu se dan-danas, i pored sramne medijske blokade i sataniziranja, i pored zločinačkih sabotiranja, koja mu se čine i u njegovom stanu, da ne bi stigao da bilo šta napiše, a kada što napiše – čine sve da to ne objavi, a kada objavi – čine sve da to prikupe i spalje.
Monstuozan tretman, koji do danas nije učinjen nijednom drugom stvaraocu, ni književniku niti naučniku. Ni od Musolinia! Niti od Hitlera !
Stalinisti, pod maskom “demokrata” i “Antististalinista”, krvoločniji su od Gestapoista Hitlera i Musolinija. Zato je krajnje vrijeme da se preduzmu najozbiljnije mjere za destalinizaciju svijeta, ove kuge, koja je prevazišla i fašizam.