Prošle godine, Kulturno-istorijski centar SRPSKA KRUNA iz Kragujevca, odlikovao je akademika, prof. dr Kaplana Burovića zlatnom medaljom Srska kruna i poveljom Srpski vitez. Ove godine, isti Institut, dodjeljuje mu i povelju SVETI RATNICI, sa motivacijom: za čast, hrabrost, viteštvo i negovanje tradicije srpskih oslobodilačkih ratova.

Akademik Burović, rođen u Ulcinju (Crna Gora, 08.08.1934.), danas je poznat na sve strane svijeta kao publicista, književnik i naučnik, balkanolog, koji je naučnu istinu stavio u službi svih naroda svijeta, a za njihova pravedna, legitimna nastojanja, pregnuća i borbu za slobodu i demokratiju, za boli i dostojniji život. Herojski neustravišiv on se angažovao u toj borbi lično i porodično, ne samo perom, već i krvlju, svojom i svoje djece, pa i životom svojim i njihovim, Dušana od 6 godina i Dušanke od 4 godina.
Svojom disidentnom poemom BOJANA, objavljena u Dubrovniku 1952, on je stigmatizirao titoističku Jugoslaviju kao Golgotu, gdje poniženi i uvrijeđeni, potlačeni i izrabljivani stenju i ropću. Tom poemom on je zaslužio počasno mjesto Disidenta Br. 1 ne samo Jugoslavije, već i Balkana, pa i Evrope, svijeta.
Zato ga hapše. Pred sudom Akademik Burović se od optuženog obrće u tužioca. Jasno i glasno, dokumentima i činjenicam dokazuje da su Josip Broz Tito sa njegovom klikom na vrh partije i vlasti uzurpirali narodnu vlast i proletersku diktaturu pretvorili u lično svoju socijal-fašističku diktaturu. Svojim držanjem on primorava i javnog tužioca da u njegovoj posljednjoj riječi izjavi : « Kaplan Burović je bio i ja se nadam da će on i u buduće biti konstruktivan građanin Jugoslavije. Ipak, tražim da se najstrožije kazni ».
Razara mu se porodica, pljačkaju mu stan i više puta pokušavaju da ga i fizički likvidiraju. Pokušali su da mu insceniraju i novi sudski proces, ali bezuspješno. U zatvor je organizovao osuđenike da nastave borbu protiv titoističke izdaje stvari radnog naroda, za što njegov brat, pukovnik JNA, pismeno izjavljuje vlastima da ga se odriče.
Njegovi drugovi iz zatvora govore i pišu preko štampe: “Kaplan nas je njegovim postupcima zadivio i mi smo se ponosili njime. Njegovo dostojanstveno držanje snažilo nas je i postaklo da istrajemo u zatvor i duž mnogih godina po njegovom oslobođenju”.
Po izlasku iz jugoslovenskog zatvora, zajedno sa generalom Vlado Dapčević, Akademik  bježi za Albaniju, sa namjerom da pođe za SSSR, ali ga tamo zadržavaju albanske vlasti i pokušavaju da ga vrate jugoslovenskim vlastima, u zamjenu za njihovog izbjeglog književnika Martin Camaj. Deset godina su ga držali interniranog u koncentracionom logoru jugoslovenske emigracije.
Iako interniran i persekutiran, Akademik organizira emigraciju da istraje, da odoli degeneraciji i deklasiranju, čemu su stremile albanske vlasti, kojima su ovi emigranti samo kao degenerirani mogli služiti za njihove zločine u Albaniji i preko granica, u Jugoslaviji. U isto vrijeme on i piše, stvara. Od preko 30 napisanih djela, sva disidentna, albanske mu vlasti jedva objaviše tri: roman IZDAJA (1965), zbirka pripovijedaka ODJEK KORABA (1968) i novelu ZMIJA (1969). Sva tri jugoslovenskom tematikom, ali na albanskom jeziku, jer se na srpskom ne samo nije moglo što objaviti, već ni zamisliti. Enver Hodža je i pripadnicima jugoslovenske nacionalne manjine u Albaniji zabranio da govore na svom srpskom maternjem jeziku, tu - na svojim ognjištima, sa ženom i djecom. Dan-danas oni nemaju ni bukvara.
Akademik Burović je stigao u Albaniju kao afirmirani jugoslovenski književnik, član Saveza književnika Jugoslavije. Po djelima, koja su mu još u Jugoslaviji prevedena i oblavljena na albanski jezik, on je bio dobro poznat i Albancima dijaspore, pa i onim Albancima Albanije, kojima su vlasti dozvoljavale to. Svojim radom sa emigracijom i posebno novo-objavljenim djelima u Tirani, on se afirmirao ne samo u krilu emigracije, ne samo na sve četiri strane Albanije, već i na sve strane svijeta, kao najveći savremeni književnik albanskog naroda, čime je, nehotice, eklipsirao tadašnjeg najvećeg književnika Ismaila Kadare, miljenika Envera Hodže, što ni Kadare niti klika Envera Hodže nisu mogli da podnose. Posebno disidenciju njegovih djela. Od objavljivanja romana IZDAJA, Albanci su počeli da posprdno nazivaju Envera Hodžu MULA, po personažu romana Mula Mamer Hodža. Na sve strane se šaputalo: “Pa ovi zločini, koji su se desili u Jugoslaviji, desili su se i dešavaju svakodnevno i ovde, kod nas, u Albaniji !” Albanski književnik Fasli Haliti, u vezi onoga što je pisao Akademik, sred grada Ljušnje, javno izjavljuje: “Pa ovo se desilo i meni, ovde, u Ljušnje !”
Stoga intensifikuju mobing protiv našeg Akademika i počinju pripreme da ga fizički likvidiraju. Stavili su ga u policijsku obradu i provocirali ga da ubije ne samo svoju ženu, već i oba svoja djeteta, Dušana i Dušanku, da bi tako imali čime da opravdaju njegovo hapšenje i da bi time minirali njegov veliki ugljed u Albaniji i van nje. Zato mu ubacuju u stan revolver, pa i svog agenta, koji ga nagovara – tobože - da emigriraju.
U to vrijeme, videći s kakvim razbojnicima imaju posla, Kinezi prekidaju svoju ekonomsku pomoš Albaniji, pa i diplomatske odnose. Tada E.Hodža zamoli Josipa Broza Tita da mu skine sa vrata kinesku svilenu vrpcu. Ovaj mu otvara granice za kupo-prodaju svega što mu treba, ali pod uslovom da se uspostave diplomatski odnosi na rang ambasada i da im se Kaplan Burović preda, živ ili mrtav, a njegova djela da se povuku iz cirkulacije.
Pošto su pretrpjeli neuspeh sa svojim provokacijama, Enverovci hapse Akademika, insceniraju mu sudski proces i kažnjavaju ga za neprijateljsku propagandu, za držanje revolvera bez dozvole i za pripremanje bjegstva na 43 godina zatvora.
Akademik se i ovdje, od optuženog obrće u tužioca: dokumentima i činjenicama dokazuje da ne samo što nije činio nikakvu neprijateljsku propagandu protiv albanskog naroda i vlasti, već su – naprotiv - oni činili njemu tu neprijateljsku propagandu, za što se žalio lično presjedniku republike Hadži Leši-u. Preko svega, i da je činio kakvu neprijateljsku propagandu, pošto je jugoslovenski državljanin, oni nemaju pravo da ga hapse i kažnjavaju za to. Najviše što imaju pravo jeste da ga proglase za persona non grata i da traže od njega da se udali iz Albanije. Za revolver, na licu mjesta, pred sudom, dokazuje da su mu ga podmetnuli oni, pa i provocirali monstruozno, da njime ubije ženu i djecu. A za pripremanje bjegstva ilegalnim putem kaže im: “Kao jugoslovenski državljanin, ja nemam potrebu da se bacim na bodlikave žice sa strujom vaših granica, da me tamo ubijete kao pseto. Ako ne i vrata ambasada istočnih zemalja, vrata ambasada zapadnih zemalja su mi otvorena. Tako, bez drače u nogama, mogu se zakonskim putem udaljiti iz vaše Albanije. Ja ne samo što nisam pripremao bjegstvo ilegalnim putem, već ste - naprotiv – vi ti koji ste mi to bjegstvo pripremali, da bi imali čime da opravdate moje hapšernje !”.
Akademika premještaju u zloglasni zatvor Burelji, gdje permanentno rade na tome da ga fizički likvidiraju. Ne dozvoljavaju mu ni da vidi niti da čuje jesu li mu djeca živa. Apsolutno nikakav susret ni s kim. Muče ga ne samo fizički, već i psihički. Više puta su ga oblili u krvi, a deset puta su ga na živo i odrali, u doslovnom smislu riječi, tražeći od njega da porekne svoja društveno-politička ubjeđenja, jugoslovensko državljanstvo i jugoslovensku (srpsko-crnogorsku) nacionalnost, preko svega i očinstvo svoje djece. Već je rečeno da nema živog Srbo-Crnogorca koji je skuplje od njega platio pravo da se nazove Srbinom, ili Crnogorcem.
Mučen glađu padao je u nesvijest. Jednom prilikom je pretrpio i kliničku smrt, pa su ga zamalo tako živog sahranili. U poslednjem momentu, kad je komandant zatvora naredio policajcima da ga iznesu iz ćelije, Akademik dođe pri sebi i odmah optuži lično tog komandata: “Vi ste mi priredili ovo, jer hoćete da me ubijete/”
Poslije ovoga komandant dobije naređenje da proširi zatvor, jer su u Albaniji proširena i hapšenja. Za ovo proširenje on angažuje osuđenike, pretežno one koji nemaju pomoći od kuće. Zato ih izvodi u dvorište zatvora i kaže im da će oni, koji budu radili na proširenju zatvora, dobijati mjesečno ne samo izvesnu sumu novca, kao nagradu, već će imati i svakodnevno bolju hranu, više hljeba, ulja, povrća, pa i pravo da pišu svojima po dva pisma mjesečno. Zatim poče da čita imena onih koji će izaći da rade. Svi osuđenici, kojima je pročitano ime, robovski su se zahvaljivali komandantu, pa i oni koji su prije hapšenja proglašeni od Narodne skupštine za heroje. Kad je komandant pročitao ime Kaplana Burovića, ovaj mu odmah kaže:
-Skinite moje ime sa te liste, jer nisam došao iz Jugoslavije da gradim zatvore u Albaniji! Dajte mi kramp, pa ću vam ih srušiti sve do jednog i bez naplate!
Ne samo njegovi uhapšeni drugovi, ne samo i uhapšenici, koji su postojali na neprijateljske pozicije prema njemu, kao prema SERBINU, već i policajci, pa i oficiri komande zatvora, počeše da ga nazivaju HEROJEM, zatim i MANDELA ALBANIJE.
Kada je saznao da je Josip Broz Tito, sred Beograda, dao tapiju Kosmeta albanskim teroristima, a Enver Hodža odmah prihvatio ujedinjenje Kosmeta sa Albanijom, Akademik Burović, okovan u gvožđe i beton tog monstruoznog zatvora, između ostaloh mu piše:
PIČKA VAM MATERINA
ALBANSKA SOCIJAL-FAŠISTIČKA I ŠOVINISTIČKA BAGRO!
MIČITE RUKE SA KOSOVA, JER JE BILO I JESTE NAŠE!
Prezreći smrt, Akademik Burović nastavlja borbu i iz ćelije ovog najmonstruoznijeg zatvora na svijetu. Piše i “objavljuje” male knjižice, koje ilegalno razdaje na čitanje osuđenicima. Iz ćelije tog zatvora on uspjeva i da objavljuje, bez navodnika: u glavnom organu štampe Saveza književnika Albanije Akademik objavljuje svoj disidentni sonet DOĆI ĆU! – primjer ovaj bez presedana u istoriji zatvora Zapada i Istoka.
Pošto je izveo živu glavu iz Burelja, nastavio je ovu borbu i iz emigracije u Švajcarskoj, iako se protiv njega vodi svjetski rat eks-jugoslovenskih vlasti Srbije, Makedonije, Crne Gore, Švajcarske, Francuske i posebno Albanije, svim mogućim i nemogućim sredstvima, mobingom i monstruoznim sataniziranjem, kuršumom i otrovom. Ali, kako se zna, kome nije suđeno da umre, toga ne hvata kuršum. A ako ga budu objesili, prekinuće mu se i konop. Ovom Akademiku su već opjevali i opelo, preko medija. Preko interneta su Albanci pozvalii svoje “junake» da pođu u Ženevu, gdje živi, i da ga ubiju.
Monstuozna borba, koja se vodi protiv ovog Akademika, je bez presedana u istoriji čovječanstva. Od kad je izašao iz albanskog zatvora organizovali su mu ne samo mobing i sataniziranje, već i u istoriji čovječanstva nezapamćenu medijsku blokadu. Ne objavljuju mu ništa. Pa ni demante falsifikata, laži i kljeveta, koje objavljuju protiv njega uz svakakve najprljavije psovke i uvrede, dok sudovi ne prihvaćaju njegove tužbe ni protiv onih koji ga provociraju za lično obračunavanje, jer bi htjeli da on učini upravo to, kako bi opravdali njegovo ponovno hapšenje.
I pored toga on nije prekinuo pisanje, pa ni objavljivanje. Od kad je izašao iz zatvora objavio je privatno preko 100 knjiga, kidajući zalogaje hljeba od svojih usta i usta svoje djece, od one mjesečne sirotinje koju mu daje švajcarska vlada kao političkom emigrantu. Objavljuje ih ne samo na srpskom, već i na stranim jezicima. Pošto mu ih knjižare ne smiju uzeti za prodaju, zabranjeno im je to od vlasti, on ih nosi na svoja bolesna ljeđa od 80 godina (puni ih kroz koji mjesec!) iz države u državu, od grada do grada, iz ulice u ulicu, i od praga do praga. I sve ih razdaje na poklon, šireći ovako naučnu istinu o svemu i svačemu, posebno o albanskim istorijskim falsifikatima, za što je konačno priznat za najvećeg savremenog albanologa na svijetu, pa i za ličnost koja je najviše doprinijela za destalinizaciju (detitoizaciju i de-enverizaciju) Istoka i Zapada.
Kao Nelson Mandela, Akademik Burović je aktuelno sveti simbol ratnika i martira za naučnu istinu, za slobodu i demokratiju širom svijeta, u tom okviru i za njegove eks-jugoslovenske narode, posebno za srpski, makedonski i crnogorski, kao i za njihove nacionalne manjine i dijaspore po svijetu.
Iz Ulcinja je i svima nama poznati Sveti Jovan Vladimir, koda nisu proglasili za sveca ni papa iz Vatikana, niti patrijarh iz Konstantinopolja. Zato se digao na noge njegov narod i proglasio ga za sveca.
I Akademika Burovića, iako je heroj nad herojima, ne priznaju ga za takvog ni službeni Beograd, niti Tirana. Naprotiv, pišu za njega da je i kukavica! Ali eto, i njega, kao Svetog Jovana u srednjem vijeku, priznaje ga njegov narod, oni koji se i ovime bore za naučnu istinu, za slobodu i demokratiju, za srpsko Kosovo i Metohiju.
Jugoslovensko-albanski socijal-fašisti i njihove sluge po svijetu, što su se više borili protiv Akademika Burovića, što su više lajali protiv njega i nastojavali da mu izbrišu ime i iz sjećanja njegove djece, kamoli iz sjećanja naroda, nehotice sve više su doprinijeli njegovom afirmiranju ne samo u krilu svog naroda, već i širom svijeta, ne samo kao heroj i genije, rušilac lažnih idola i bard poniženih i uvređenih, već i kao genije, i kao svetac.
Sada je ime akademika, prof. dr Kaplana Burovića za vječna vremena isklesano na granitnom obelisku istorije ne samo srpskog naroda, već i drugih naroda Balkana i Evrope. Ono je postalo neumrlo, kao što je neumrla i naučna istina, koju je on otkrio svijetu i koju neustrašivo, herojskim samoodricanjem brani evo preko 60 godina. I njegovi neprijatelji, preko medija, priznali su da je živa legenda.
Suad SULEJMANAGIĆ