Uvod: Svaki narod ima jedan ili više nacionalnih mitova. Mitovi su kohezivna sila naroda i motivacija. Pogotovo u teškim vremenima, mitovi pomažu da svaki pripadnik određenog naroda postane svjestan svoje pripadnosti i svog mjesta u tom narodu, svog dioništva u jednoj velikoj porodici čija je prošlost često bila mukotrpna, ali i slavna, a očuvali su je hrabrost, čast i spremnost pojedinca na žrtvu za zajednicu. Tako Francuzi imaju „Ivanu Orelansku“, Srbi „Kosovski mit“, itd. Mit nije laž ni izmišljotina nego stvarni događaj koji je kroz stoljeća poprimio mitske dimenzije u svijesti naroda i postao centralna
točka u oblikovanju nacionalnog identiteta. Hrvati kao i mnoge druge umjetno stvorene nacije sve do 1991. godine nisu imali svoj mit. Katolička crkva i vladajuće garniture u Hrvatskoj izabrale su baš vukovarsku bitku za službeni hrvatski nacionalni mit. Međutim, „Vukovarski mit“ je za razliku od drugih nacionalnih mitova potpuno utemeljen na laži, prevari i podvalama.
Danas sva đeca u Hrvatskoj u 8. razredu odlaze u Vukovar i tamo uče kako je Vukovar oduvijek bio hrvatski grad, kako su rat u Vukovaru započeli Srbi i JNA koja je bila srpska vojska, kako se u Borovom selu dogodio masakr „hrvatskih redarstvenika“, kako je Vukovar „grad heroj“, „hrvatski Staljingrad“ koji je bio u potpunom okruženju i kojeg su branili slabo naoružani „branitelji“, kako je Ovčara najveći zločin… U nastavku ćemo koristeći samo hrvatske izvore pobiti sve ove laži kojima se i dalje raspiruje mržnja i onemogućuje miran suživot Srba i Hrvata. Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubi Srbina!“, čak i na utakmicama gđe Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje“ isčuđava što ljudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara“ koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete da su i svi oni odgovorni za te događaje barem tako što i dalje inzistiraju na besčasnom „Vukovarskom mitu“, pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj. Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanovoj desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravojnih jedinica na Srbe i srpska sela . Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolje srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubijanje ročnika. Ona je dobar pokazatelj kako su Hrvati izvršili agresiju na Srbe, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovarski mit je temelj svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skroman doprinos demisticiranju tog odvratnog mita.
Zabluda: Vukovar je oduvijek bio hrvatski grad.
Istina: Vukovar nikad nije bio hrvatski grad. Do 18. stoljeća Srbi su u Vukovaru bili apsolutna većina, a onda Austro-Ugarska počinje doseljavati stanovništvo iz cijele Monarhije. Broj Srba se dodatno smanjio nakon ustaških pokolja iz 1941., a nastavio se smanjivati i u desetljećima poslije drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti masovno doseljavale Hrvate, pogotovo iz Dalmacije i Hrecegovine. Unatoč svemu, Vukovar je ostao multi-etnička sredina, gđe je osim Srba i Hrvata živjelo i jako puno Mađara, Nijemaca, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i dr. … Na posljednjem predratnom popisu stanovnništva (1981.) čak se 21.2 posto stanovnika Vukovara izjasnilo kao Jugoslaveni, najviše u cijeloj Hrvatskoj, dok je Hrvata bilo samo 37 posto. Zato ne treba čuditi da je baš Vukovar izabran od strane Tuđmana i HDZ-a kao poprište ratnih sukoba. Na izborima 1990. u Vukovaru uopće nije pobjedio HDZ, nego SDP. Komentirajući rezultate tih izbora u Vukovaru hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je izjavio: ‘Zapamtit će me crveni Vukovar!’. I zapamtio ga je.
Zabluda: Rat u Vukovaru su počeli Srbi.
Istina: Prije bilo kakvih sukoba, još u rano proljeće 1991., Hrvati su počeli otimati i ubijati srpske civile, tako da su do početka direktnog ratnog sukoba hrvatske paravojne jedinice ubile najmanje 126 civila srpske nacionalnosti prema hrvatskih izvorima ( šef Tuđmanove obavještajne službe, SUZUP-a u Vukovaru, Ferdinand Jukić navodi tu brojku, dok JNA navodi i do 400). Pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica nisu bili samo iz Vukovara, već su tamo smišljeno poslani iz cijele Hrvatske, pa su i mnogi vukovarski Hrvati bili u strahu. Prije bilo kakvog rata i sukoba, hrvatske vlasti u Vukovaru prestale su Srbima isplaćivati penzije i počele otpuštati Srbe sa posla. Prije bilo kakvog rata i sukoba pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica digli su u zrak srpske kafiće: „Krajišnik“ (15. 4.), „Sarajka“ (3. 5.), „Tufo“ (3. 5.), „Brdo“ (6. 5.), „Mali raj“ (28. 6.), „Popaj“ (2. 7.), „Točak“ (21. 7.), „Čokot bar“ (24. 7.), „Šid“ (30. 7). A još 1989. dizani su u zrak kiosci srpskih novina. Pošteđena nije bila ni kuća poznatog nogometaša Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatic. Nju su hrvatske paravojne jedinice potpuno opljačkale i uništile, a čak su mu u bjesomučnom divljanju i orgijanju i obiteljske fotografije spalili. Nalogodavci zločina bili su visoko rangirani članovi HDZ-a, sekretar narodne obrane općine Osijeka Branimir Glavaš (poznat po riječima kojima je najavio rat: „neka igre počnu“), sekretar narodne obrane općine Vukovar Tomislav Merčep, potpredsjednik hrvatskog sabora i bivši suradnik udbe Vladimir Šeks i Ivan Vekić koji će 31.07.1991. postati ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Od te četvorice Glavaš je osuđen za ratne zločine od strane hrvatskog suda, Merčepu se sudi, Vekić je pod istragom USKOK-a, a Šeksa je za zločine optužio spomenuti Glavaš. To potvrđuje i prvi Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Josip Boljkovac u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ gđe opisuje događaj iz 4. mjeseca 1991. kada su Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević (sve visoko ranigirani hdz-ovci) pucali armbrusima po Borovu selu. To je bilo puno prije nego je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru. U Vukovaru su, kao da je pod nacističkom okupacijom, bile potrebne propusnice koje je izdavao Tomislav Merčep. O atmosferi koju su stvarale hrvatske paravojne jedinice na čelu sa Merčepom svjedoči i povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, u pismu koje je iz Vukovara uputio hrvatskoj vladi, ali i nekolicini oporbenih čelnika:
„Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovijednja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucijama. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada polcije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju…„
Koliko licemjerno zvuče izjave pojedinih vukovarskih Hrvata koji su se u onom krivotvorenom gebelsovskom filmu B92 „Posljednji rez“ iščuđavali zašto su Srbi u proljeće i rano ljeto 1991. bježali iz Vukovara! Jedna sugovornica, Ljiljana Alvir čak vrlo loše glumi razočaranost što im vukovarski Srbi koji su bježali nisu rekli kako se sprema rat. To je vrhunac bezobrazluka, jer vukovarski Srbi, kao i ostali hrvatski Srbi, nisu bježali iz Hrvatske zbog toga što su znali da se sprema rat, nego jer su svakodnevno maltretirani, otpuštani sa posla, likvidirani. To je vrijeme kada hrvatske novine objavlju imena, prezimena, adrese i brojeve telefona Srba i Jugoslavena po kvartovima. I šta je ta bjednica, Ljiljana Alvir mogla misliti kakav će odgovor JNA biti na to što su hrvatske paravojne jedinice blokirale kasnarnu u Vukovaru i snajperima ubijale ročnike? Da će JNA u Vukovar ući sa cvijećem?! Taj film „Posljednji rez“ čitavo vrijeme na jedan vrlo pokvaren način manipulira sa činjenicama, prikazujući događaje kronološki krivo, puštajući izjave najgorih hrvatskih zločinaca kao što je Ivan Vekić (koji je prijetio hrvatskim vlastima da će ako ga uhapse radi zločina nad Srbima dignuti neku svoju „hrvatsku stražu“ sa oružjem na njih), koji za Merčepa, ratnog zločinca iz Vukovara kaže da je „dobroćudna pričalica“ i time se izruguju svim žrtvama koje su njegovi eskadroni smrti pobili. Interesantno da i čak i taj Merčep svojim izjavama ruši vukovarski mit; jednom je baš u Vukovaru izjavio da je Vukovar dobar primjer lopovluka, pokvarenosti i dogovorenog rata.
Zabluda: U Borovom selu se dogodio pokolj „hrvatskih redarstvenika“.
Istina: Borovo selo bilo je čisto srpsko selo. Srbi su činili više od 98 posto stanovništva. Na izborima iz 1990. u Borovom selu je, kao i u drugim općinama sa srpskom većinom, pobjedio SDP što pokazuje da su Srbi iz Borovog sela bili za suživot sa Hrvatima. Nekoliko mjeseci ljudi su živjeli mirno, a onda su hrvatske paravojne jedinice pod vodstvom Tomislava Merčepa počele dizati tenzije. HDZ je svojim članovima u Vukovaru već početkom 1991. pođelio oružije. Ubrzo su hrvatske paravojne jedinice digle u zrak prve srpske objekte, a onda i likvidirali prve srpske civile. 15.4. minirana je srpska kavana „Krajišnik“ na Sajmištu. 1.5. dogodilo se i svirepo ubojstvo srpskog starca Stevana Inića u Bršadinu, selu blizu Borova. U Borovom selu za praznik rada mještani su kao i svake godine do tada izvjesili jugoslavensku zastavu na mjesnu zajednicu, zastavu države koja je tada još uvijek bila zajednička država i Hrvata i Srba, a predsjednik i premijer Jugoslavije bili su Hrvati. Ta zastava smetala je patroli tzv. hrvatskih policajaca iz Osijeka, a u stvari se nije radilo o policajcima, nego o pripadnicama hrvatskih paravojnih jedinica kojima se pođeljenje policijske značke nekoliko mjeseci ranije. Kada je krajem 1990. godine tadašnji hrvatski ministar obrane Špegelj snimljen kako govori da će ubijati obitelji oficira JNA na kućnom pragu i kada je otkriveno da se hrvatske paravojne jedinice već uveliko naoružavaju, hrvatske vlasti su svim pripadnicima paravojnih jedinica, među kojima je bilo puno kriminalaca i bivših ustaških terorista iz dijaspore, pođelile iskaznice MUP-a. Mještani su tim tzv. policajcima pružili otpor; ovi su se dali u bijeg, a dvojicu su mještani zarobili. Tuđmanu i vlasti u Zagrebu je to bila idelana prilika za izazivanje incidenta većih razmjera koji im je bio prijeko potreban – referendum o samostalnosti Hrvatske se bližio i trebalo je senzibilizirati javno mjenje u Hrvatskoj. Odmah idući dan, Tuđmanov režim šalje u Borovo selo do zuba naoružane pripadnike paravojnih jedinica sa značkama MUP-a, autobus i mnoštvo osobnih vozila. Čim su ušli u centar Borovog sela i izašli iz autobusa otvorili su vatru po civilima, iako je u neposrednoj blizini bila škola puna đece. Na licu mjesta je ubijen starac Vojislav Ilić, nekoliko civila su ranili, a među njima i jedog Hrvata koji je kupovao pelene za đete koje samo čudom nije pogođeno. Tzv. hrvatski redarstvenici pokušali su zauzeti najvažnije točke u selu, ali im je iz dvije najposjećenije kavane u centru uzvraćena vatra, a zatim su se uključili i drugi mještani Borova sela koji su u tom trenutku bili usred poljoprivrednih radova. „Redarstvenici“ nisu očekivali takav otpor, pa su se u kukavičkom bijegu odlučili za gnusan čin. Upali su u ambulantu gđe su vadili bombe pred majkama i đecom i đecu uzeli kao taoce, čak su na prozor dok je trajala pucnjava stavili desetogodišnju kćer lokalnog vlasnika diskoteke Mladena Grbića, kao i kćer zapovjednika obrane Borova sela Vukašina Šoškočanina koji će se navodno utopiti nešto kasnije, mada ostaje sumnja da su ga ubili hrvatski paravojnici jer je bio sklon pregovorima. Tuđmanu u Vukovaru nije trebao mir nego rat. Kad se viđeli da će mještani obraniti selo i da im nema spasa, jer im je pojačanje zaustavljeno i odbijeno na ulazu u selo, „redarstvenici“ su u pomoć pozvali JNA koja je oko 15 sati ušla u selo, prvo zaštitila, a onda i evakuirala hrvatske „redarstvenike“. Isti ti „redarstvenici“ i hrvatske paravojne jedinice samo mjesec dana kasnije, blokorat će kasarnu u Vukovaru, te iste JNA koja ih je spasila, zatvorit će im vodu, struju i ubijati ročnike iz snajpera. 19.5. održan je referendum o Hrvatskoj samostalnosti u nedemokratskim uvijetima, a napad hrvatskih „redarstvenika“ bila je false flag operacija koja je trebala neodlučne uvjeriti da sa Srbima nije moguć miran suživot. 18 godina nakon tog događaja, Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova, koji je u vrijeme napada na Borovo selo obnašao tu funkciju i bio Tuđmanova desna ruka, priznat će u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ koju je objavio pred smrt, da je rat u Hrvatskoj počeo napadima hrvatske policije na Srbe i da je napad na Borovo selo bio hrvatska provokacija. Samo je besramna hrvatska propaganda mogla takav gnusan čin prikazati kao nekakvu žrtvu i „pokolj hrvatskih redarstvenika“.
Zabluda: Srbi su u Beogradu bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar.
Istina: Beograd je tada imao više od 1.5 milijuna stanovnika, a tenkove je ispratilo nekoliko stotina ljudi što je vidljivo i na snimkama. U Beogradu su se održavali anti-ratni prosvjedi, za razliku od Zagreba i cijele Hrvatske gđe nije bilo niti jednog jedinog anti-ratnog prosvjeda. U Zagrebu je u to vrijeme Tuđman prijetio da će Srbe svesti na 3.5 posto, hvalio se da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a hrvatsko ludilo je išlo do te mjere da je komentator HRT-a njegov dolazak na trg Bana Jelačića pred opijeno mnoštvo usporedio sa ulaskom Isusa u Jeruzalem. Za razliku od Hrvatske, gđe je odaziv na mobilizaciju bio od 30 do 60 posto, u Beogradu je odaziv bio 2 do 10 posto, a i oni koji su bili mobilizirani su često dezertirali i odbijali suđelovati u ratu. Jedan vojnik je čak doveo oklopni transporter sa ratišta pred skupštinu u Beogradu.
Zabluda: JNA je napala Vukovar.
Istina: JNA je 14.9. 1991. krenula u legitimnu i legalnu deblokadu svoje kasarne u Vukovaru. Hrvatske paravojne jedinice 20 dana držale su kasarnu JNA u blokadi bez ikakvog razloga. Prema priznanju Tomislava Merčepa, JNA je bila vrlo korektna u Vukovaru, a ne treba zaboraviti da je baš JNA 3 mjeseca prije nego što će joj hrvatske paravojne jedinice blokirati kasarnu u Vukovaru spasila hrvatske „redarstvenike“ u Borovom selu. Danima prije početka deblokade, Tuđman je odbijao svog negdašnjeg prijatelja Kadijevića koji ga je molio da deblokirala kasarnu, uključi vodu i struju ili da bar dozvoli pokapanje leševiamladih ročnika JNA koji su bili ubijeni od hrvatskih snajpera i koje se radi tih snajpera nije moglo pokopati. Tuđman, kako je već ranije odlučio u Vukovaru napraviti pokolj, ostao je gluh na sve Kadijevićeve molbe, nagovaranja i prijetnje. Ne treba zaboraviti da je veliki dio stanovnika Vukovara JNA doživljavao kao svoju vojsku koja ih je oslobodila. JNA je 14.9.1991., kada je krenula u deblokiranje kasarne, i dalje bila jedina legitimna i legalna vojska u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Vukovaru. Prema tome, JNA nije mogla napasti grad u državi gđe je ona jedina službena vojska, gđe se nalazi njezina kasarna pod blokadom i paljbom i gđe je veliki dio stanovnika grada smatra svojom vojskom.
Zabluda: JNA je bila srpska vojska.
Istina: Na čelu JNA bio je Veljko Kadijević, Hrvat po majci, rođen u Hrvatskoj, oženjen Hrvaticom. Njegovi zamjenici bili su Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet. Od svih hrvatskih generala u JNA, tada je na hrvatsku stranu prešlo manje od 25 posto, dok je preko 75 posto hrvatskih generala ostalo u JNA do kraja rata u Vukovaru. U vrijeme bitke za Vukovar Glavni komandant štaba Centralne komande u Beogradu bio je Hrvat Andrija Silić, glavni komandant Ratnog vazduhoplovstva bio je Hrvat Zvonko Jurjević (koji je baš tada zamjenio Hrvata Antona Tusa), glavni komandant Jugoslavenske ratne mornarice Hrvat Božidar Grubišić, glavni komandant Centra visokih vojnih škola u Beogradu bio je Hrvat Ivan Radanović, glavni komandant Komandno štabne akademije Hrvat Tomislav Bjondić, glavni komandant Vojne akademije u Beogradu Hrvat Mate Pehar, dok je nešto prije rata u Vukovaru Aleksandar Vasiljević (porijeklom Bugarin) preuzeo KOS od Hrvata Milivoja Pavičevića, koji je i dalje ostao u JNA. Komandant Prve Armije koja je krenula u deblokadu svoje kasarne u Vukovaru bio je Aleksandar Spirovski, Makedonac. Tokom cijele 1991., dakle u vrijeme borbi za Vukovar, u sastavu JNA bio je veliki broj Hrvata, Muslimana, Makedonaca, Crnogoraca i nešto manje Slovenaca. Muslimanskih oficira tada je u JNA bilo oko 500, a najpoznatiji su Atif Dudaković, Sefer Halilović i Izet Nanić kojeg će 1995. sa leđa ubiti muslimani u Hrvatskoj, dok je sa svojim vojnicima činio zločine nad srpskim civilima u Krajini koji su bježali od hrvatske vosjke. I na svim ostalim funkcijama bili su Hrvati. Od Titove smrti relano najutjecajnija osoba u Jugoslaviji bio je premijer. Svo troje premijera nakon Titove smrti su bili Hrvati. 1991. predsjednik prjedsedništva SFR Jugoslavije bio je Hrvat Stipe Mesić, premijer Hrvat Ante Marković, ministar vanjskih poslova Hrvat Budimir Lončar, načelnik Službe bezbjednosti Hrvat Zdravko Mustač…
Zabluda: JNA je bila strana, agresorska vojska.
Istina: Osim što je u njoj još uvijek bio velik broj Hrvata, JNA je bila regularna vojska tada međunarodno priznate države, Jugoslavije. Kada je 14.9.1991. JNA u Vukovaru pokušala deblokirati svoju kasarnu, Hrvatska je tada još uvijek bila u sastavu Jugoslavije, još nije bila donijela nikakav pravni akt o izlasku iz Jugoslavije, a i kad ga je kasnije donijela, on je postao važeći tek međunarodnim priznanjem Hrvatske 1992., kada su borbe u Vukovaru već mjesecima bile okončane. Zato Haag nije sudio JNA za agresiju jer ona u Vukovaru nije bila agresorska vojska, već je bila napadnuta od strane hrvatskih paravojnih jedinica, a dobar dio tih hrvatskih paravojnika nije uopće ni bio iz Vukovara.
Zabluda: Vukovar je bio važna strateška točka.
Istina: Strateški gledano Vukovar je bio potpuno nebitan. Bio je udaljen više od 50 kilometara od auto-puta, a čak 250 kilometara od Zagreba. Nakon njega bili su dobro utvrđeni Vinkovci, Osijek, Požega, Nova Gradiška, Kutina, Ivanić Grad…. da je JNA htjela napasti Zagreb krenula bi preko Karlovca (48 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), Siska (47 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), ili Novske (94 kilometra, od većih naselja Kutina i Ivanić grad), jer je tamo imala svoje položaje, odnosno to su bila područja sa srpskom većinom koja su kontrolirali hrvatski Srbi. Da je JNA krenula u napad na Zagreb preko Vukovara, imala bi na putu Vinkovce, pa Osijek, grad od 100 000 stanovnika, pa Požegu, pa Novu Gradišku, a onda bi došla u Okučane, područje koje su kontrolirali Srbi i od kuda je mogla odmah krenuti na Zagreb.
Zabluda: Hrvati su bili slabo naoružani.
Istina: Hrvati su prilikom predaje u Vukovaru imali pješačke municije za mjesece borbe. Imali su najmodernije protuoklopno oružje koje su dobili od Njemačke. Bili su dobro naoružani oružjem iz bivših zemalja Varšavskog pakta, najviše iz Mađarske. Još 1990. u jesen, prema izjavi tadašnjeg Tuđmanovog ministra obrane Špegelja, hrvatske paravojne jedinice brojale su 80 000 ljudi pod oružjem i u 81 općini u Hrvatskoj bile su formirane grupe za zauzimanje kasarni i skladišta JNA. Prema izjavi Ferdinanda Jukića, šefa vukovarskog SUZUP-a (hrvatska tajna služba), koji je tri puta pratio Tuđmana na pregovorima u Karađorđevu, hrvatske paravojne jedinice iz istočne Slavonije su se u osvit rata naoružale sa 10 kamiona oružja iz skladišta JNA u Batajnici koji su plaćeni zapljenjenim srebrom i zlatom iz Osječkog suda. 15.9. dakle samo dan nakon početka izravnog ratnog sukoba u Vukovaru, Hrvatske paravonje jedinice, tzv. Zbor Narodne Garde prilikom predaje Varaždinske kasarne došle su u posjed 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120mm. Svo oružje bilo je raspoloživo i moglo se za nekoliko sati dopremiti do Vukovara da je to Tuđmanu i hrvatskoj politici odgovaralo. 2 dana kasnije predale su se kasarne u Križevcima, Čakovcu, Osijeku, Đakovu (zapljenjeno je 54 PT topa od 100mm i 48 samohodnih PZO topova), protutenkovska topnička brigada iz Virovitice, i druge. Narednih dana predale su se još neke kasarne. 29.9.1991. Hrvati su iz Bjelovarske kasarne zapljenili 78 tenkova T-55 i 80 oklopnjaka. Tuđman je prema tome u Vukovar već 30.9.1991., šesnaest dana od početka direktnog ratnog sukoba, mogao poslati preko 300 tenkova i oklopnih vozila i masu svog ostalog naouružanja. Sa Vukovarskog ratišta, za vrijeme najžešćih borbi, Tuđman je povukao petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 koji su prebačeni u tvornicu „Đuro Đaković“ gđe su na njima učinjeni sitni popravci te su prodani Kuvajtu za 6 miliona eura. U samom Vukovaru Hrvati su imali 26 (4 zarobio Arkan) tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 8 minobacača i jedan višecijevni raketni bacač.
Zabluda: Vukovar je bio u potpunom okruženju, opsada je trajala 87 dana.
Istina: Vukovar ni jedan dan nije bio u potpunom okruženju. Pred sam pad Vukovara zapovjednik Branko Borković je sa skupinom svojih paravojnika pobjegao iz njega. Pa nije ih valjda JNA pustila da išetaju?! Ni bitka za Vukovar nije trajala 87 dana već 66 dana, ali do zadnjeg dana Vukvar nije bio u okruženju. Prema hrvatskom zapovjedniku u Vukovaru Branku Borkoviću prvi napad na Vukovar počeo je 14.9., Borković je iz Vukovara pobjegao 16.11, a Vukovar je pao 18.11., što znači da su hrvatske paravojne jedinice u Vukovaru izdržale samo 66 dana.
Zabluda: Hrvati su u Vukovaru nanijeli ogromne gubitke JNA, 8.000 poginulih, 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova i oklopnih vozila, oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera.
Istina: U Hrvatskoj više nema ozbiljnog povjesničara koji bi zastupao te brojke. Prema do sada najpreciznijim podacima, na strani JNA je 1.103 vojnika i dobrovoljaca ubijeno, 2.500 ranjeno, 110 tenkova i transportnih vozila uništeno i 2 aviona oborena, dok je još jedan pao zbog kvara. Treba reći da je JNA pucala i čak i po srpskim dobrovoljcima, kao i to da je dok hrvatske paravojne jedinice nisu napale JNA, JNA bila tampon zona između hrvatskih paravojnih jedinica i lokalne srpske teritorijalne obrane. Hrvatski gubici bili su 1329 poginulih, 777 ranjenih, uništenih 26 tenkova i oklopnih transportera.
Zabluda: JNA je u ratu sa Hrvatima u Vukovaru imala preko 80 000 vojnika.
Istina: Davor Marijan je desničar, hrvatski povjesničar, koji je pokušavao obraniti hrvatske laži o Vukovaru, ali je na kraju istraživanja morao priznati za Hrvate poražavajuću činjenicu. Vukovar je osvojilo 7 000 vojnika JNA i dobrovoljaca, a u čitavoj istočnoj Slavoniji JNA je imala nešto više od 15 000 vojnika. Priče o nekakvih 80 000 su sulude, a 20 000 kako procjenjuju realniji hrvatski povjesničari je gornja granica svih vojnika koji su došli u Istočnu Slavoniju, ali treba znati da je JNA konstantno bila suočena sa masovim dezerterstvom.
Zabluda: Vukovar je hrvatski Staljingrad.
Istina: Usporediti Vukovar sa Staljingradom je vrhunska ludost hrvatske ratnohuškačke propagandne mašinerije. Vukovar nikad nije bio u potpunom okruženju jer je JNA ciljano ostavila 500 metara širok put kroz kukuruzište prema Bogdanovcima kojim je dva dana prije pada Vukovara pobjegao hrvatski zapovjednik Borković i dio pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica. U Vukovaru je 6 700 dobro naoružanih boraca izdržalo samo skormnih 66 dana protiv nešto više od dvostruko brojnije JNA, a u teoriji ratovanja je poznato da su za osvajanje nekog grada potrebne bar trostruko brojnije snage.
Zabluda: Hrvatski državni vrh bio je zabrinut za sudbinu civila u Vukovaru.
Istina: U transkriptu objavljenom u hrvatskom Dnevniku na pitanje hrvatskog zapovjednika Dedakovića može li evakuirati civile, Tuđman to rezolutno zabranjuje. Prema poznatoj hrvatskoj književnici i kolumnistici Vedrani Rudan, Tuđman je namjerno vratio nekoliko autobusa đece u Vukovar nadajući se da će Srbi nad njima izvršiti pokolj. Međutim, Tuđmanove bolesne vizije se nisu ostvarili i Srbi su svu đecu i civile evakuirali iz Vukovara. Dok je Vukovar padao Tuđman je sa Antunom Vrdoljakom igrao tenis.
Zabluda: Ovčara je najveći zločin u ratu u Hrvatskoj.
Istina: Na Ovčari je streljano oko 200 ratnih zarobljenika, a mnogi od njih bili su optuženi od vukovarskih civila, i Srba i Hrvata, za najteže zločine (među njima su najmanje 130 ubijena srpska civila prije početka direktnog ratnog sukoba), a među streljanim je bilo i stranih plaćenika, poput francuskog fašista Jean-Michel Nicoliera, jer su sve vrijeme rata u Vukovaru, a i u Hrvatskoj, Hrvati imali pomoć brojnih fašističkih i ultra-nacionalističkih organizcija iz zapadne Europe, pa se stotine stranih plaćenika i fašista nalazilo u hrvatskim paravojnim jedinicama, najviše u HOS-u, neoustaškoj organizaciji čiji je cilj bio Hrvatska sa granicom na Drini koja bi uključivala i pola Vojvodine i Sandžak. Postoje indicije da je streljanje na Ovčari izvršeno na temelju dogovora Tuđman – Aleksandar Vasiljković (šef KOS-a i američki agent), a da je tih 200 pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica koji su bili streljani izabrali Vesna Bosanac i povjerenik hrvatske vlade Marin Vidić Bili. Po broju ubijenih – 200 streljanjih pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica, Ovčara je najveći srpski zločin u Hrvatskoj. Za usporedbu, u Oluji je Hrvatska vojska ubila između 1 000 (po hrvatskim izvorima) do 2 000 (po srpskim) civila, uglavnom starijih od 80 godina koji su bili preslabi da pobjegnu. Samo u Oluji Hrvati su napravili najmanje 5 do 10 Ovčara, ali ne ratnih zarobljenika, nego civila.
Zabluda: Vukovar je grad heroj.
Istina: Prije nego što su hrvatske paravojne jedinice izvršile nasilnu mobilizaciju, u Vukovaru je bilo oko 1600 hrvatskih boraca, od čega više od polovine iz drugih đelova Hrvatske i BiH. Čak i oni koji su bili Vukovarci, bili su uglavnom đeca doseljenika koje su komunisti naselili u Vukovar poslije 2. svjetskog rata. U općini Vukovar živjelo je oko 37 000 Hrvata, što znači da je vojno sposobnih muškarca bilo najmanje 5 000. Prema tome, jedva nešto više od 10 posto vukovarskih Hrvata (i po neki Mađar i Srbin) se dobrovoljno priključilo hrvatskim paravojnim jedinicama. O kakvom onda herojstvu pričamo? Na snimkama, odmah po ulasku JNA u Vukovar vide se hrvatski vojnici koji plačućim glasom govore da su ih hrvatske paravojne jedince nasilno mobilizirale. Vidi se otac koji priča da su njegovi sinovi, pripadnici hrvatske paravojske činili zločine nad srpskim civilima u Vukovaru. O masovnom napuštanju položaja Hrvata i bježanja u Vinkovce, pa čak i u Srbiju, govori se čak i u propagandnom pamfletu hrvatske televizije“ Heroji Vukovara“. Dezerterstvo je bilo glavni razlog poraza hrvatskih paravojnih jedinica i pada Vukovara.
Zabluda: Vukovar je okupiran.
Istina: U trenutku kada je ušla u Vukovar, 18.11.1991. Jugoslavija je još uvijek bila međunarodno priznata država, a JNA njezina službena vojska (u kolegiju Veljka Kadijevića od 11 članova bila su samo 2 Srbina),a Vukovar je bio grad u Jugoslaviji. Više od polovice stanovnika Vukovara JNA nisu smatrali okupatorskom vojskom, već oslobodilačkom, jer je ulaskom JNA u Vukovar prestao teror hrvatskih paravojnih jedinica, ne samo na srpskim civilima već i nad Hrvatima koji ih nisu podržavali
Zaključak: Na kraju ovog otriježnjujućeg teksta trebamo se zapitati: Je li agresija bila razbijanje Jugoslavije koje su na valovima hrvatskog klero-fašizma izvele udbaško-patrijske strukture i međunarodni centri moći – Washington, London, Berlin, Vatikan… ? Je li agresija bila izbacivanje Srba iz hrvatskog ustava, istih onih Srba koji su Hrvatsku (u avnojskim granicama) i stvorili? Je li agresija bila otpuštanje Srba sa posla i tjeranje da potpisuju izjavu o lojalnosti? Je li agresija bila ubijanje srpskih civila i rušenje njihovih objekata prije početka rata u Vukovaru i drugim gradovima i selima po Hrvatskoj? Je li agresija bila upad u Borovo selo HDZ-ovih paravojnika sa lažnim iskaznicama MUP-a, pucnjava po mještanima i držanje đece u vrtiću kao taoce? Je li agresija bila blokiranje kasarne JNA u Vukovaru i ubijanje mladih ročnika? Ili je agresija bila zakašnjeli pokušaj JNA da tome stane na kraj? Neka svako odgovori za sebe.
Autor je hrvatski analitičar Mislav Horvat