Imam u ruke časopis TORTURA, KY KRIM (TORTURA, OVAJ ZLOČIN), Br. 3, Tirana 2004, koji izdaje Albanski centar traume i torture (ACTT), kome prethodi uvodna riječ Redakcije sa optužbama protiv Grčke zbog maltretiranja jednog Albanca od grčkih graničara, aktuelan nemio događaj, ali ne i tako važan da bi se izneo sa fotografijom u uvodu časopisa, koji se objavljuje finansijskom potporom Evropske zajednice ne za potsticanje međunarodne zategnutosti, nesloge, trvenja i razdora, neprijateljstva, već za suprotno. Ili ovi Albanci nemaju primjera torture i zločina unutar svoje zemlje, od svojih vlasti?! Da

možda nije svršeno sa stalinističkim monstruoznim fizičkim i psihičkim torturama od kriminalne klike Envera Hodže ?!
Časopis ima svega 4 poglavlja.
Prvo poglavlje, od 9-te do 55-te stranice, na albanskom jeziku, bavi se međunarodnim iskustvom u vezi tortura i maltretiranja, prazna teoretska naglabanja, koja ne interesuju nikoga, pa zato to poglavlje niko i ne čita.
Drugo poglavlje, od 56-te do 96-te stranice, ima prazna teoretska naglabanja u vezi The present and the past: ARCT and case reports, na engleskom jeziku, koji malo ko zna od Albanaca, pa i oni koji ga znaju, sigurno ovom poglavlju nisu pročitali ni naslove.
Treće poglavlje, od 97-me do 122-ge strane, površno tretira na albanskom jeziku problem eks-politički pesekutiranih, ljudska prava i umno zdravlje.
O aktuelno politički persekutiranima nema ni pomena, jer redaksija ovog časopisa pretendira da je u Albaniji uspostavljena sloboda i demokratija, za što nastojava da nas ubjedi sa oštetom, o kojoj se naveliko govori da će se isplatiti eks-političkim osuđenicima.
Da, pišu da u Grčkoj, grčka vojska čini nasilje prema „narodu čamskom“. Koliko da znate – čamski narod ne postoji. U Grčkoj postoji albanska dijaspora, uglavnom u oblast Thiamis (Južni Epir), koju Albanski ekstremni nacionalisti, šovinisti i rasisti izopačuju i albaniziraraju u Čamri, pa i pretendiraju da pripada Albaniji sve do same Atine. I dok govore i pišu o „čamskom narodu“ u Grčkoj, o grčkoj nacionalnoj manjini Albanije, kao i o nacionalnim manjinama ostalih naroda u Albaniji, nema ni govora, iako znaju sasvim dobro da se ovim manjincima u Albaniji dan-danas ne priznaje ni status nacionalne manjine, kamoli i kakva nacionalna prava. I za vrijeme turske okupacije ovi su manjinci uživali izvesna nacionalna prava, koja su im ukinuta od kad su Albanci uspostavili svoju vlast.
Četvrto poglavlje, od 123-će do posljednje 134-te strane zaprema dopis na engleskom jeziku gdje se tobože govori o nasilju i maltretiranju imigranata i „progonjenih“ lica u selu Škalnuer, dračkog distrikta u Albaniji. U stvari imamo pretendiranja ovih Albanaca za torture i persekutiranja albanske dijaspore na Kosmetu, u Srbiji, kojim se nastavlja kriminalno huškanje albanskog naroda i cijelog svijeta protiv srpskog naroda.
Kako vidite, skoro polovina časopisa je na engleskom jeziku.
U trećem poglavlju, ne govori se o eks-političkim osuđenicima, već se donosi bibliografija članaka, koji su objavljeni po raznim organima štampe o njima, poglavito o problemima njihove oštete, kao i o problemu otvaranja tajnih dosijea.
Autori tih članaka su ljudi koji nisu ni očima videli zatvor, ili i pokoji od onih koji su stvarno bili osuđeni, ali su se slomili i stavili se u službi enverističkih vlasti da persekutiraju i teroriziraju narod. Naravno da svi ovi pišu po diktatu i instrukcijama Enverovaca, autora zločina, tortura i protivzakonskih persekutiranja. Napisi ovih ne samo što ne pretstavljaju istinu onako kako je, već služe i prikrivanju te istine. Preko svega oni služe pretstavljanju kao poštene osuđenike upravo one koji su se slomili i stavili u službi kriminalnih vlasti.
Tako, imena onih, koji su junački istrajali po zatvorskim ćelijama monstruoznog zatvora u Burelju, nigdje se ne spominju. Neki su od ovih objavili ne samo potresne članke, svjedočenja o torturama i zločinima, koji su činjeni nad njihovim glavama, već su objavili i duge studije o tome, pa i čitave knjige. Koliko za primjer spominjem Nazmi Berišu, koji je još 1990.godine objavio knjigu 20 VITE NË BURGJET E SHQIPËRISË (20 GODINA U ZATVORIMA ALBANIJE, Oslo-Švedska 1990). Spominjem i akademika, prof. dr Kaplana Burovića, koji je objavio nekoliko knjiga memoara-reportaža iz zatvora u Burelju, pa i njegov dnevnik, gdje nam kaže da su ga 10 puta uzastopno na živo odali, razorili mu porodicu, prostituirali suprugu, masakrirali djecu. Ni njega ni Nazmiju nigdje ne spominju. Nigdje ne navode njihova djela, niti bilo koga iz grupe onih koji se nisu slomili.
Naprotiv, iako znaju sasvim dobro da je enverovski književnik i kriminalac Ismail Kadare izjavio da se ne otvore dosijea, jer skoro svako dosije albanskih intelektualaca ima po koju njegovu izjavu, denonciranje, pa i njegove optužujuće laži (Samo u dosijeu Akademika Burovića nalaze se 12 stranica pisaćom mašinom otkucane izjave, kojom je ovaj Ismail „analizorao“ za potrebe policije djela Akademika Burovića !), u ovom časopisu, na str. 108 pišu da je Ismail Kadare preduzeo ništa manje već „inicijativu za otvaranje dosijea“.
Ovako je ova Redakcija stavila časopis u službi glorifikacije najmonstruoznog saradnika kriminalca Envera Hodže, koga je Ramiz Alija katapultirao na Zapad čim je počelo vrenje u Albaniji, da ga revoltirana masa ne rastrgne, a i tajnom misijom u službi klike na vlasti u Albaniji.
Kad je Akademik Burović sa svojim zatvorskim drugovima tražio otvaranje dosijea, Ismail Kadare je urliknuo da se spalje dosijea. Dokumenta o ovome imate u djelu Akademika Burovića PRAVO LICE ISMAILA KADARE, objavljeno u Ženevi 1992.godine na albanskom, francuskom i srpskom jeziku.
Samo kad su ga kolege iz SIGURIMI-a (pandan naše UDB-e) obavijestili da su dosijea pročišćena od njegovih izjava, Kadare je izjavio da se ona mogu otvoriti. Ovo je dokumentirana istina, koju uzlud nastoje da prikriju i izmjene kolege Ismaila Kadare iz crne bande Envera Hodže.
Kako nam svjedoči ovaj časopis, ne samo redakcija njegova, već i sve druge institucije, koje tobože pretstavljaju eks-persekutirane od režima Envera Hodže, sastavljene su od ljudi SIGURIMI-a. Moguće je koji od njih i bio u zatvor, ili su mu roditelji, otac ili majka, bili u zatvor, ali svi su se oni od vremena slomili i stavili u službi SIGURIMI-a. Pošteni ljudi, koji su istrajali po zatvorskim ćelijama i njihova djeca, koja su istrajala po logorima interniranja, nemaju mjesta po ovim institucijama, koje se manipulišu od kriminalne klike Envera Hodže, a finansijskim sredstvima Evropske zajednice.
Ovako, nolens-volens, Evropska zajednica nastavlja da podržava na vlast u Albaniji kliku Envera Hodže, koji je i sâm javno i pismeno, još za života, na vlasti, priznao da oni, koji sačinjavaju njegovu kliku na vrh vlasti i partije, nisu ništa drugo do jedna crna banda, kriminalna i omražena od čitavog naroda.
Paradoksalno ?!
Da, paradoksalno, ali istina !
Suad SULEJMANAGIĆ