Snjеžana Lukić Kukić jе rođеna 15.9.1977. u Gradačcu. Živi i stvara na rеlaciji Pojеzina kod Dеrvеntе i Austrija. Objavila jе knjigе pjеsama "MOZAIK SUDBINE", 2015. g.; koautor jе knjigе "PAMTENIK" Radomira Ž. Lukića, sa Goranom Vukovićеm i Markom Lj. Ružičićеm, 2015. g. i "STAZAMA DUGNIH BOJA" pjеsmе za djеcu, 2016. Pjеsmе jе objavljivala u zbornicima: Vidovdanskе bеsjеdе, Prnjavor, Rеpublika Srpska, "Alеja brеza 2014"; "Alеja brеza 2015" "Alеja brеza" 2016. U izdanju SKD "Alеja Brеza" - Gnionica, Rеpubika Srpska; "Zavеštanja 2014", "Zvеštanjе 2015". Zavеštanja" 2016" i "Antologija
Zavеštanja" 2004 - 2014, Udružеnja srpskih pisaca u Švajcarskoj, Stihom govorim 3, grupa autora Vеliki i mali, Bijеlo Poljе i drugima. vlasnik jе pasoša prvе Srpskе knjižеvnе državе na Balkanu, "Alеja Brеza", Gnionica, Rеpublika Srpska. Član jе K.K. TLASI PRNjAVOR, i K.K. VIHOR DERVENTA.
MOZAIK SUDBINE
Nepoznatim pravcem put života vodi
i gdje god da kreneš ne znaš šta te čeka.
U trenutku misliš da stižeš do cilja,
ispriječi se nešto, pa sve ispočetka.
Znaš da moraš dalje, al' ne nose noge
tad poslednju snagu u sebi potražiš
umorno se smješkaš tražeć' nove staze
il' opsuješ glasno da patnju ublažiš.
U budućnost nosiš iskustva prošlosti
otupiš na prostor između vremena
tražiš dio neba gdje će sjati Sunce
srećan kad te takne tek njegova sjena.
Zbrajajući djela primjećuješ bore
sva raskršća vidiš tu na svome licu
mozaik sudbine bezuspješno slažeš,
jer još uv'jek tražiš najljepšu kockicu.
UKUS ZRELE SMOKVE
Na jutarnju rosu Sunce zrake baci.
Zamirisa vazduh na opalo lišće.
Dok struk bosioka treperi i dršće,
moje misli plove k'o sivi oblaci.
U daljini čujem melodične zvuke.
Čija me to frula u zagrljaj zove?
Nestprljivo kidam preteške okove,
ka plavome nebu pružam svoje ruke.
Kuda me to vodi krivudava staza?
Dok koračam smjelo putokaze pratim,
ali se ne trudim da ni jedan pamtim,
znam, na kraju puta postoji oaza.
Pregršt uspomena ponesoh sa sobom
k'o nisku dukata na vratu da nosim,
da uzdahu bola osmijehom prkosim
kad se patna duša napuni tjeskobom.
Tek ponekad stanem da suze obrišem,
kad me moje oči podsjete na lokve
i dok usne pamte ukus zrele smokve,
osluškujem srce, mislim da još dišem.
NEKA NAS PJESMA SPAJA
Uz '' Veselu svesku '' i Branka Ćopića
prođe mi djetinjstvo u nestvarnom letu,
uz slavnu Desanku, Aleksu Šantića,
maštala sam često o pjesničkom sv'jetu.
Ponirala s njima u dubine plave,
sljedećeg trenutka letjela k'o ptica.
Nekad sam željela da i mene slave,
da mi ime nosi bar jedna ulica.
U osami svojoj slagala sam rime,
pretakala misli u stihove blage.
Sad više ne želim da mi pamte ime,
pišem, jer je pjesma dio moje snage.
Konačno pronađoh mjesto ispod neba,
onaj kutak gdje je duša samo moja,
Kud mašta poleti i stane gdje treba,
pa dovede srce u stanje spokoja.
Pronašla sam nešto vrednije od slave,
vas pjesnici dragi, prijatelji moji.
Sada s vama letim u visine plave,
srećna što vas imam, jer nas pjesma spoji.
SAMO MI PJESMU NE DIRAJ
Možeš da mi uzmeš miris jorgovana,
plavetnilo neba, zlatnog lišća drhtaj,
u negve me stavi, nek' sam okovana,
samo mi u pjesmu ni u snu ne diraj!
Usudi se, pucaj posred samog srca,
vaskrsnuće duša, opet će da pjeva,
vjetar će da briše suze s tužnog lica,
samo će u pjesmi nestat' moga gnjeva.
Sve ću da oprostim, pokidane strune,
zv'jezdu padalicu što pred okom bljesnu,
isušite plava jezera, lagune,
samo mi nikada ne dirajte pjesmu!
U njoj moja duša mir i spokoj nađe
kada oko sebe svud vidim beznađe.
Snježana Kukić
