Snežana Kuntoš Trobok, rođena u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završila na Palama.

Piše još kao dijete poeziju za školske novine. Objavila je zbirku poezije “Znam koje je boje raj”, u štampi je nova zbirka poezije „ U nekom drugom životu“. Zbirka je promovisana kao i njena poezija u mnogim kulturnim ustanovama u Bosni kao i u Banskom Dvoru u Banja Luci, više puta pa, na festivalima u Srbiji a najviše njih je međunarodnog karaktera gdje su i objavljene njene pjesme u mnogim zajedničkim zbirkama poezije i zbornicima, kao: “Garavi sokak”, “Pesničko proleće Čukarice”, “Vidovdanske besede” , „Prljača“,“Snaga riječi”, nagrada za pjesmu „Pijem“, “Vihor”, “Zaveštanje” Udruženje pisaca u Švajcarskoj, “More na dlanu”  Hrvatska, “Dani pesme i vina” Topola, „Miris Božura“  Žabari kod Kruševca, “Riječ u kamenu” Hrvatska, nagradu Poeta Primus na Svetosavkom pesničkom maratonu Paraćin za pjesmu „Želja“, međunarodni znanstveno književni susret „Petar Kanavelić“  Korčula i mnogi drugi konkursi na kojima je dobila pohvale i nagrade. Mimo poezije bavi se slikarstvom.
Majka je sina i kćerke.

NA SVE STRANE SAMO SMO MI

Na trpezi ljubavi
jabuka,
         riba,
              čaša vina,
ravnoteža kolibra.
Knedla u grlu,
pljuvačka klizi lagano.
Tiha atmosfera u sobi,
ne priliči bučnoj poetskoj boemiji
koja je nestala
u ćoškovima
iza skrivenih teških paravana
u paučini...
Na sve strane samo smo mi.

Šašavo nerealan,
veliki krevet
                  za san,
                       za skakanje u vis,
                            za vođenje ljubavi
uz The Moody Blues –
Nights in white satin...
Važno,
postade nevažno.
Tuđe sobe, zgrade
samo su solucije zaborava.
Na sve strane samo smo mi.


U NOVOM ŽIVOTU

Utkan si u me'
narastao u dolascima
i odlascima
kao plima i oseka,
kiša i sunce,
smenjivanje godišnjih doba,
toliko dugo i jesmo skupa.

U parku statua,
žene od kamena
lepa lica, dugo je gledamo.
Smeši nam se noć
i mladost,
jer se držimo za ruke,
ljubimo, igramo,
jer smo u nezavršenim pesmama
u novom životu.

ZAUVIJEK

Spuštam ti se
kao oblak
kad prekrije sunce
niz grudi
svojim grudima
kao lahor nježan
kožu ti palim.
Ti,
prelaziš prstima
moje obline,
bijelu kožu
na boku.
Ostali,
blagi pogledi
zastali u sutonu.
Tvoje oči
u moje zarasle.                                                                                                                 
Ostala,
ljubav koja se
izležava u nama
dok se anđeli
pogađaju sa životom
od sna satkanim
radije ću plakati
nego izustiti riječ.