Piše: Vedrana Rudan

Kad poželim na netu pročitati nešto pametno skočim na www.pescanik.rs. Tamo sam naletjela na tekst Matta Taibbija, Uvodno poglavlje knjige “The Divide: American Injustice in the Age of the

Wealth Gap”, Spiegel and Grau 2014, preveo Ivica Pavlović.

Tema je ludilo. U Amarici je sve manje zločina. U godini 1991. na 100 000 stanovnika bilo je 758 krvnih delikata, do 2010. broj je pao na 425 iako siromaštvo u Americi raste. Pa ipak je 1991. godine u američkim zatvorima trunulo milijun ljudi, do 2012. 2,2 milijuna ljudi. Danas ih je tamo ili na uvjetnoj slobodi 6 milijuna, više nego ikad u Staljinovim gulazima. Ima još. U zatvorima ima više crnaca nego ih je ukupno bilo u cijeloj zemlji na vrhuncu ropstva.

I ovo je zanimljivo. Od 2008. godine u Americi ni jedan visokopozicionirani bankar nije otišao u zatvor iako su američki bankari uništili 40% svjetskog bogatstva. Teza je, i Obamina, da bankari ne rade “krivična djela” nego “etičke prekršaje”. Autor teksta naglašava kako u Americi postoji snažno izražen prezir prema siromašnima.

Koliko nas koji živimo ovdje gdje živimo mogu utješiti ovi podaci? Mogu, mogu. Kad to čovjek pročita onda mu je jasno da ne živimo u neciviliziranoj divljini, dapače, živimo kao u Americi. Primjer iz života. Sina moje prijateljice uhvatio je policajac kako puši marihuanu. Priveden je, policajac je na ruke navukao rukavice i prebio je. Mojoj prijateljici nije palo na kraj pameti da prijavi policajca, na sudu je dečko priznao “zločin”, majka i otac platili su nekoliko tisuća kuna. Odlazak u minus na kartici je ono što građane Hrvatske čini ljudima.

U Hrvatskoj nije bilo nemoguće, u posljednje vrijeme su malo olabavili, da te sudac ili sutkinja spraše na dugogodišnju robiju zato jer je Marko na sudu izjavio, dokaza nigdje, da si dilao drogu. Istovremeno, ako si sin hrvatskog bogataša, možeš na zebri pobiti dječji vrtić i išetati iz sudnice. Uz pomoć “uglednih” odvjetnika još ćeš od države izvući lovu za duševne boli. Nećeš u zatvor ni ako Hrvatskoj duguješ milijun kuna a istovremeno si “ugledni” kolumnist. Što bi se meni dogodilo da ne platim struju?

Zašto me taj tekst toliko uznemirio? Ne pripadam nedodirljivima. Svakoga dana poput stotina tisuća meni sličnih skačem na net da bih vidjela što će mi sve idući mjesec otpasti sa popisa troškova koje sam učinila preko kartice. Glumici koja u Sloveniji igra moj tekst ne pada na pamet da mi išta plati a ja nemam love da bih platila slovenske odvjetnike. Kredit u švicarcima mi dolazi glave. Prljavi hrvatski mediji svima koji smo u švicarskim govnima, žrtava ima najmanje pola milijuna, poručuju da smo tu gdje jesmo zato jer smo “pohlepni”. Što će nam stan? Neka vidimo Indijce, spavaju na kartonu, kupaju se u Gangesu i boli ih kurac.

Hrvatski sudovi koji poput američkih bez prevelikih zašto tisuće klinaca bacaju u smrdljive pritvore ili zatvore ne žure kad se treba uhvatiti u koštac sa bankama. Ni u Hrvatskoj bankari ne čine zločine, njihova su zlodjela ipak samo “etički prekršaji”. Zato još uvijek ne znamo kako će presuditi u slučaju “Franak”, bolje rečeno znamo, ipak smo i mi Amerika. Mađarski premijer Orban bankare drži kriminalcima, zato su ga naši mediji promovirali u “fašistu”.

Umorna sam od siromaštva. Za koji sam kurac uvijek u životu odbijala nemoralne ponude? Da sam ih prihvatila moj bi sin smio nekažnjeno ubijati na zebri, kći voziti najnoviji model nečega, djeca bi mi ljetovala na jahti sina ili kćeri nekog od naših “etičkih prekršitelja”. Ovako…Kad god mi poštar pozvoni na vrata ja se userem. Da li je muž platio harač do u zadnju lipu? Da li se moj knjigovođa negdje zajebao?

Sve češće srećem ljude koji poput mene imaju neke nekretnine. Samo nam je jedno na pameti. Prodati sve što imamo, otići iz ove zemlje koja je čak veća Amerika od Amerike, unajmiti negdje garsonijeru, grickati ono što smo godinama stvarali, a kad progutamo zadnji euro sprašiti si metak u glavu. Za normalne ljude jebena Hrvatska gora je od Auschwitza jer su u ovom jezivom logoru Ameri čuvari.

(Blog Vedrane Rudan)