Na karti Ugarske iz 1701. Srbi većina između Drave i Save. Slavonija, Srem i Banat za Turke „austrijska Srbija“
ANDRIJA Torkvat Brlić u svojoj knjizi 1854. pominje podatak da su „vukovarski Srbi 13. jula 1697. javili vijest da u šabačkoj okolini ima 12.000 Turaka“. Jozef Fidler je isticao da je 26. maja 1699. car Leopold odredio kakva će imati prava sremski
unijatski (grkokatolički) vladika Petar Ljubibratić, te je pominjao „vlaški ili srpski narod i to grčkog obreda koji žive u srijemskom kraju i u susjednom dijelu Donje Slavonije (dakle i u vukovarskom regionu).
Černig je zapisao da je 2. juna 1699. car Leopold dao „zaštitno pismo Srbima u srijemskoj županiji“. U vreme cara Leopolda, odnosno u DžVII stoljeću, cela današnja Slavonija zvala se Raškom (Rackom, Srpskom).
Mađar Sent-Ivanji je razmatrao geopolitičko rasprostiranje srpskog naroda u zapadnim srpskim zemljama: „Slavonija (u stvari banska Hrvatska) ima sa sjevera Ugarsku i rijeku Dravu, koja je između njih; sa zapada Štajersku, s juga Hrvatsku (bivšu Vojnu krajinu), od koje je dijeli rijeka Sava; s istoka Rašku (Racku, Srpsku)... Dijeli se na tri županije: križevačku, zagrebačku i varaždinsku.
Raška (Srpska, u stvari današnja Slavonija), koja je kao i Hrvatska odvojena od Slavonije, ima sa zapada Slavoniju (u stvari trožupanijsku Bansku Hrvatsku), sa severa Ugarsku i reku Dravu, s istoka utok Save u Dunav, poveliki deo Ugarske, s juga Bosnu i Srbiju, od kojih je rastavlja reka Sava... Ima isto tako tri županije: požešku, valpovačku i srijemsku“. Poznato je da su Turci Slavoniju sa Sremom i Banatom nazivali „austrijskom Srbijom“.
Na karti Ugarske (Theatrum Europeum iz 1701) zapisani su Racka (Srpska) i Raci (Srbi) između Drave i Save k zapadu od Srema. I na karti Đ. Krekvica upisani su Raci (Srbi, Ratzen) u valpovačkoj županiji duž Save. U DžVI, DžVII i DžVIII veku današnja Slavonija se, dakle, nazivala Rascia, o čemu svedoče brojne geografske karte (na primer Joannesa Janssoniusa, karta „Raške“ iz 1636), dok je Slavonija bila predeo oko Zagreba, a južno od „slavonske Raške“ je Bosna.
Vasilije Đerić je objašnjavao otkud pojedinačni slučajevi naseljavanja Hrvata u Slavoniju, i to iz geografske kajkavske Hrvatske, pa navodi Tadiju Smičiklasa (pounijaćenog Srbina iz Žumberka), koji je krajem 19. veka pristrasno pisao o novoj naciji hrvatstva. Đerić citira Smičiklasov opis Slavonije oko 1700. godine, u kojoj se u nekoliko sela pominju ljudi naseljeni iz Banske Hrvatske, te pominje konkretan slučaj sela Mitrovice, u blizini Požege, u kojem ističe „katoličke Hrvate, došljake iz gornjijeh hrvatskih krajeva“.
U prilog svoje teze da u Slavoniji i Sremu u 17. i 18. veku nije bilo ljudi, koji su se zvali Hrvatima („izuzevši pojedine tamo naseljene ljude ili sela, koja su naseljena iz Hrvatske“), Đerić je naveo primere koji je dokazuju: „Godine 1698, 15. aprila, pišu u Požezi Marin Hunalić i drugi neki fratri đakovskom biskupu protiv popova, koje im šalju iz Zagreba, i kažu: ’svi čvrsto i postojano (i) jednodušno i složno tvrdimo, da nećemo nigda primiti ni onoga, koga će on slučajno poslati, niti ikoga drugoga od Hrvata, pa bio on i svjetovnjak...’.
Oko godine 1700. bili su popisi Slavonije i Srijema i u tijem se popisima nigdje ne spominju Hrvati, izuzevši neka neznatna naselja; 1707. godine moli ’provincijal franjevački fra Marko Bulajić... cara Josifa I, da ih zaštiti od biskupa koji hoće da im oduzmu parohije i dadu ih svjetovnom sveštenstvu iz Hrvatske’, i kaže da (ti biskupi) „uvode arciđakone (prezvitere) Hrvate, koji ovom narodu ni malo nijesu mili niti znaju dobro narodni jezik (jer su govorili slovenačkom kajkavštinom)“.
Đerić je naveo i mišljenje „slavonskog naučnika“ M. P. Katančića, koji je pisao sledeće: „Crta pružena od Drave kroz Moslavinu k izvoru rijeke Cetine u Dalmaciji... U kraju na zapad od ove crte nastaniše se Posavci, u (njemu) žive njihovi potomci Hrvati do danas“. M. P. Katančić je „često spominjao“, kako ističe Đerić, kako se „Hrvati znatno razlikuju od ostalog našeg naroda i to stoga, što je on mislio da su kajkavci pravi Hrvati, (jer je) on dugo živio u Zagrebu te je kajkavački govor dobro poznavao“.
Tako je Katančić, govoreći o Slovencima i njihovu jeziku, isticao „da su nam u više stvari bliži nego Hrvati“. Katančić je zapisao podatak o razlici između Dalmatinaca i Hrvata (kajkavaca) „po otadžbini i po načinu govora“. Katančić se pitao „što je uzrok da Iliri (Srbi) uz Jadransko more, Srbijanci, Bosanci, Srbi (Raci) koji žive u Ugarskoj na jednoj i drugoj obali Dunava (dakle i u Vukovaru), istijem dijalektom govore kojijem i Dalmatinci, a od Hrvata se razlikuju? Svako zna, kolika je daljina između Ilira (Srba) što žive na obalama Dunava i Dubrovčana, a ipak nema druge razlike u govoru nego (što bi bila) da ih je oboje rodila jedna mati“.
Vesti o slavonskim i srijemskim „vukovarskim Srbima“ su dakle brojne i konstantno se pominju i kroz 18. vek. Česte su žalbe upućene austrijskim i ugarskim vlastima, kao što je, na primer, ona iz februara 1778. kada se preko podžupana sremske županije žale carici Mariji Tereziji na „neke nepravde“, te pri tom carici pominju „naš slavenoserbskij i vjerni narod“, i zasluge „našega naroda serbskoga“, kao i „neke stvari“ koje su „svemu našem narodu serbskom na veliku nesreću“. Žale se što su mitropolit i vladike mnoge svetkovine, a „navlastito srbske, u tom kalendaru kasirali“ i tuže se da će im djeca zaboraviti „da smo mi kadgod ot svoga serbskoga roda i koljena, svete imali ljude“.
Nikola Žutić
